Nesanica

Već dugo nisam probdio cijelu noć , vrteći DVD-e, pa malo šaltajući TV program, on je spavao kao top pored mene, pod nogama psi, pored kreveta mačke i svi spavaju, osim mene. Cijeli noćni program sam pogledao, od HRT-a, oba, Nove, RTL-a, TV1000, Halmarka, čak i dio str8 pornića na SeksGold TV, malo cro music chanela, negdje oko 1 sat u noći izašao sam na balkon i gledao sijevanje, lomljenje grana, u 5 sam odlučio skuhati kavu i prošetati pse. Inače subotnji noćni program i nije tako loš, za one koji ga uspiju dočekati.

Ponekada mi, kao danas, baš paše ta nesanica, dočekaš zoru, cijelu noć mir i tišina, lagani povjetarac struji kroz stan, a ja u nekom polu svijetu niti sna niti jave, na nekom rubu. Obično u noćima nesanice imam kreativne udare, pun sam inspiracije i raznih idea, naravno pola ih ne ostvarim nikada. Ovo mi je prva noć koju sam probdio pored nekoga tko je u dubokom snu, pa je nekako i posebna. Po prvi put u životu sam dočekao zoru, a da netko spava pored mene, nekako dobar osjećaj, kao da je sve moguće dok ga gledaš polu gologa, pokrivenoga sa djelićima plahte koja je sva nekako ufufljana oko njega, kao da sam gledao remek djelo prirode, nisam mogao odoljeti, a da ne napravim par fotki kako spava. Ima nešto posebno, nekako čarobno u tom promatranju. Slušati kako diše, promatrati kako se tu i tamo pomakne, okrene. Nisam se nikada ovako dobro osjećao kao ovo jutro. Možda i jutarnja play lista Radia Antene tome pridonosi, ali baš sam nekako spokojan. Predivan je dok spava, predivan je i inače, ali tek sam sada primijetio koliko je divan, ne mislim tjelesno, je i tjelesno, ali ovo ne znam, kao da dolazi iznutra. Nikada nitko kod mene nije izazvao ovakve osjećaje kakve izaziva on. Sa nikim, nikada, nisam se ovako osjećao kao sa njim, puno se puta pitam koji **rac on vidi u meni jer dejtao sam i prije njega. Neuspješno, jer oni koji me ne bi odmah otpilili, učinili bi to nakon 15 minuta kave jer ne spadam u neke standarde tipičnog pedera kakav se traži. Nisam lijep, što više, lice mi je unakaženo jebenim fosforom, nisam atletski građen, fakat pojma nemam što on u meni vidi. Nije da se bunim, samo ne kužim, kada te masa frajera otpili samo tako, da ni ne trepnu, kada naleti jedan koji te ne otpili nije ti baš sve jasno. Sve ti bude čudno što netko želi biti s tobom.

Nisam čak ni zaljubljen više u njega, to mi je definitivno postalo jasno ove noći, dok sam ga promatrao i slušao njegovo disanje, kroz glavu mi je prošlo da za njega osjećam puno više. Ne znam da li je to ljubav, ali je jebeno dobar osjećaj, nikada ga do sada nisam osjetio sa nikim, sa njim ga imam već duže vrijeme. Koliko ćemo trajati, nemam pojma, nadam se zauvijek, ali znam da ću od sada živjeti za svaki trenutak sa njim, iskoristiti ga maksimalno. Nema ništa ljepše od ovog osjećaja, kada vani sviće zora, a znaš da netko tko će i sutra biti tu, spava u tvom krevetu.

Ovo je maloprije bilo na anteni, dobra stvar.

Kromanjonac versus homo sapiens

(isprike svima, nemam baš neke inspiracije ovih dana, ali ovo mi se baš motalo ovih dana po glavi)

Došao je i taj dan, don kromanjon sazove presicu za klesače kamena, koji neumorno njegov monolog sa svrdlima tuckaju u kamenje da bi sutra velike kamene ploče došle do svakog stanovnika jednog malog grada. U jednom trenu jedan ništavni, nimalo značajan klesač kamenja se usudio don kromanjonu uputiti nekakvo pitanje vezano za nekakve tamo vrtiće, koga briga za to, valjda don kromanjon, baš kao i njegov brat don kromanjonus agramus ima pravo davati poslove kome on želi, vidno frustriran, briše znoj sa čela, crveni se u licu i odjednom uzvikne:

-Jedite govna- klesači kamenja ostanu osupnuti ovakvom reakcijom, don kromanjon valjda za primjer svima ostalima saspe još salvu razno raznih izraza i istjera klesača kamenja van iz prostorije.

U nekom drugom gradu njegov brat don kromanjon agramus vodi bitku sa izbornom utrkom, službeno objavio kako se kandidira za poglavicu plemena. Ako dobije mogao bi si uzeti šamana Luku za duhovnog vođu koji bi nekim vrađbinama, (naravno uz prisustvo hitne pomoći jer ne želimo da itko od čelnika našeg malog plemena umre radi bunikinog kompota), mogao nekako poništiti one wc-e za milju kuna. Kapetan sigurne plovidbe poznati naš barba Luka mogao bi biti glavni za prometnu infrastrukturu, jer eto čovjek ima odličan smisao za postavljanje ljudi u razne direktorske fotelje, pa će naše malo pleme sigurno graditi ceste, pruge, brodove i mi ćemo sretni i bez imalo straha sjedati u čuda najnovije tehnike da bi došli sa točke A do točke B.

Naša rajska djeva može biti prva žena na čelu našeg malog plemena, naša Tereza, naša majka, kojoj suze iz očiju kanu svaki put nad pričom običnog čovjeka našeg malog plemena, naravno da se nečemo ljutiti kada tu i tamo netko od nas dobije promptni otkaz zbog tamo nekakve majice od posebnog materijala sa slovima, pa pobogu kako bi se mogli ljutiti na nju, kada je ona naša majka, majka kojoj je istinski stalo do njene dječice, majka koja je shvatila da je ostala bez financija jer je otac ostavio sve i otišao na jedrenje, možda se nikada ne vrati. I sirota naša majka umjesto plača, kako i priliči tamo nekoj ženi našeg plemena, ona hrabro otare suze sa lica i kaže spasit ću vas djeco moja, nemamo baš novaca ali snaći ćemo se, jesti ćemo svaki dan krumpir salatu, plaće ćemo malo skresati, malo ću dići cijene tu i tamo.

I zbog ovog ludog kruga opet se vraćamo našem don kromanjonu koji jadan ne zna što će i kako će, na ćelu je omanjeg regionalnog plemena i što sada, kako djeci dati udžbenike. On koji ima malo tajkunsko carstvo ne zna kako bi riješio taj problem. Sazove on dobrotvorni domjenak za prikupljanje novca za dječje udžbenike. Pozove sve svoje poslovne ''prijatelje'' i obične ''prijatelje'' i skupe oni 7 milijuna kuna. Velika cifra nema što.

Naše malo pleme cikće od radosti, slavi don kromanjona, slavi našu majku, slavi barba luku, slavi don kromanjonusa agramusa, opet i opet i opet iznova, a nekolicina pripadnika našeg malog plemena pita se se gdje su to dospjeli, zar su svi poludjeli i razmišlja o tamo nekim zapadnim zemljama gdje su kromanjonci navodno davno izumrli....

Samo se nisu sjetili naplaćivati ulaznice u naše malo pleme tamo nekim europljanima koji bi gledali tijek evolucije iz prve ruke...

Mediji našeg malog plemena su prepuni raznih Gotovčevih, Lambaši, Radeljaka pa je tako nastao i novi ljetni hit po imenu My name is dikan. I naša mladunčad baš želi biti poput njih, poznati i slavni, curice žele biti prave nivesice, pokosice, dolores, simonice, dečkići baš maštaju kako je to biti don kromanjonus i imati para, ili se zvati ante, ili možda čak dikan, to ti jamči da ćeš jednog dana imati jahtu i mladu koku pri ruci.

Otvorimo ulaze, upad 50kn po osobi, za djecu do 13 godina samo 25, dođite i gledajte razvoj evolucije ljudskog roda u naše malo pleme, nečet epožaliti, a mi ćemo fino zaraditi, pa ćemo možda umjesto krumpir salate jedan dan si moći priuštiti grah salatu.

Kasno paljenje

Stvarno ne znam što mi je ovih zadnjih par dana kako sam se vratio sa mora, okrečio stan, malo promijenio raspored namještaja. Da li mi je to ljeto udarilo u glavu, rješavanje nekih nesređenih odnosa, čak me ne dira ni moja vlastita financijska situacija radi koje sam dosta blizu životarenja. Da li je ovo što mi se dešava nekakvo kasno paljenje, tjelesno ispoljavanje propuštenog, pojma nemam, znam samo da imam užasnu potrebu za seksom, ne bih čak rekao ni da sam napaljen, nisam, to jest nisam dok ne vidim dotičnoga, kada ga vidim, hm, ruka pod majicu, pusica sim, pusica tam, ruka sim, ruka tam i prije nego se jadan snađe već mu raskopčavam hlače. Ok nije strašno, svi imamo tu i tamo te potrebe, ali po tom pitanju ja sam prolupao, nikada ali stvarno nikada se nisam ovako osjećao, surfam netom besciljno i samo odjednom shvatim da sam na jednoj od mnogih porno stranica, gledam zgodne klipiće i fotkice......

Spadam pod one koji su čari seksa otkrili jako kasno, naglasak na jako. Stvarno jako kasno. Neki prvi seksualni kontakt, gdje čak nije bilo onih stvari koje se mogu nazvati seksom imao sam prije nešto više od 4 mjeseca, baš seks kao seks nešto manje od 4 mjeseca. Da li je ovo moje stanje kasno paljenje na propušteno, pojma nemam, ali paše. Dotičnoga dovodim do toga, da me jutros pri odlasku na posao preklinjao da ga pustim kada se vrati da spava, da me ne može pratiti više, da je njemu 14 puta u jednoj večeri/jutru previše i da ide u svoj stan naspavati se. Na tu njegovu izjavu, ja sam zaključio, ja sam pukao, ali ne mogu si pomoći, kada ga vidim kako se zavali na kauč ne mogu si pomoći a da ga ne taknem, gurnem ruku pod majicu, prelazim prstima po trbuhu, spuštam se prema njegovom međunožju ili pak prelazim mu prstima po leđima, kružim prstima po njegovim širokim ramenima. Kao da mu uhvati neka luda groznica i ako nešto ne poduzmem razboljet ću se.

Brat mi je rekao da imam jako čudan pogled, na granici gladno sluđenog i polu sanjarskog, da pola vremena koje provede sa mnom ima osjećaj kao da mislima uopće nisam prisutan, što je najbolje, pogodio je. Stvarno ne znam što mi se dešava, ali sada razumijem ljude koji se pipaju i šlataju u javnosti, klince koji nasred trga vade krajnike jedni drugima, parove po parkićima koji dobro da se ne skinu, parove po skrivenim plažama, pa čak i neke ljude kojima sam znao reći neka si nađu sobu, sada ih stvarno razumijem. Ja sam bio frustrirani namčor kojeg bi takav prizor podsjetio na ono što nema, a želi. A sada na takav prizor imam reakciju joj kako su slatki, kako im je lijepo i fino.

Pitanje za ono malo ljudi koji me čitaju, jesam ja normalan ili je vrijeme da se prijavim za Vrapče?Ako sam normalan, da li da imam hitnu pomoć u pričuvi za dotičnoga?

Ovo sam ja zadnjih par dana.......