Rupa

Moje neprospavane noći su mnoge, moje slutnje, loši dani i besane noći, prožete buđenjem, ljekovima i konačnim odlascima na hitnu su mnogi. Spadam pod ljude koje nazivaju čudacima, vukovima samotnjacima, onima koji ne znaju biti u čoporu, koji vole samoću..

Osobno ne volim samoću, ne volim taj osjećaj koji me prožme cijeloga, 1000 i jednu noć, dan, jutro, sam tako proveo, sve više i više tokom svog odrastanja udaljavajući se prvo od obitelji, pa od prijatelja, nisam mogao podnositi konstantno gubljenje prijatelja i ljudi oko sebe. Kada si ''bolničko'' dijete i bolnica postane tvoj dom, malo po malo postaješ vuk samotnjak. Poput neke auto zaštite puštaš da se oko tebe stvara zid, potičeš ga da se diže, da se zaštitiš od gubitka oko sebe. I stvoriš si određenu izolaciju. Do svoje 11 godine pokopao sam oko desetak prijatelja, neki su bili mlađi od mene, neki stariji, neki su se čak i nakon smrti neko vrijeme zadržali i otišli, tako to biva, sam sam bio na drugoj strani pa znam kako to ide. Moraš se prvo uvjeriti u neke stvari prije nego se pustiš nekim višim sferama svijesti. Do svoje 17 sam pokopao barem još desetak. No jednoga nisam nikada, zvao se Kili, osjećao sam jako dugo da nešto nije u redu, kao da sam osjećao nešto u sebi, na momente je boljelo, ali ne tjelesno, na momente me izluđivalo i onda je stalo, sjećam se dam sam se godinama vračao u kamp nadajući se da je tamo, nije bio. Duboko u sebi sam znao da ga više nema, nisam htio vidjeti očito, pitao sam se jeli ga se vojska opet dokopala, jeli ga pogodila granata, jeli streljan, zaklan? Oko svoje 19-e prestao sam se to pitati, digao sam definitivni zid, nitko ga nije mogao probiti.

Postao sam u potpunosti ono što zovu čudak, freak. Danas kada imam 30 godina, konačna računica ljudi koje sam pokopao ,a bili su mi jako bitni, konačni broj je 45. Kada netko umre ili ode, nešto u nama traži da netko drugi popuni rupu, u mom slučaju su se dešavale rupe na rupama. Te su rupe uzrokovale da sam sebe svjesno izoliram od drugih, da dignem zid i sam sebe zaštitim od novih rupa...

U naše živote ulaze ljudi, neki su samo prolaznici koji djeluju na nas, ali ne vežemo se, neki su stalno tu, ali ih uzimamo zdravo za gotovo, a sa nekima se povežemo na jednoj višoj razini. To su ljudi radi kojih uvijek strepimo, čija bola postane i naša bol, njihovi problemi naši problemi, ljudi radi kojih ne spavamo noćima, sa kojima dijelimo tugu, bol, radost. Nad kojima uvijek strepimo i pitamo se što nije u redu, to su ljudi za koje se bojimo, bojimo se da ne postanu samo sjećanje, još jedna rupa u našim srcima. Nešto od čega bude ostala magla izgleda, tužan nostalgičan osjećaj u grudima, nešto nikada ne prežaljeno.

Noćas sam mislio da ću umrijeti i po prvi put me bilo strah smrti, ne radi onoga što me čeka nakon smrti, sa tim sam dobro upoznat, nego me uhvatio strah da ću umrijeti, a nekim ljudima neću reći da ih volim, neki pak drugi postali su mi prebitni da bi ih sada ostavio, na samim nekim počecima naših odnosa. Puno puta sam gledao smrti u oči i umirao i vračao se, no noćas je bilo drukčije, osjećao sam cijeli dan da mi slijedi respiratorni zastoj, da nešto nije u redu, po prvi put u svom životu nisam mislio na sebe nego na druge.. Po prvi put u svom životu sam vidio smisao i motiv da preživim još jednu noć i da se ne dam. Po prvi put sam shvatio da ja mogu nekome postati rupa kao što su mnogi postali meni i mislio sam kako to ne želim.

Nešto sam definitivno sinoć odlučio,ovaj život koji imam proživjeti ću jer ga vrijedi proživjeti. Za neke ljude moram i želim biti tu.

Facebook

Što reći o facebooku?, na kojem sam manje od 4 tjedna, došao na nagovor prijatelja, kao pa hajde, biti će super, zezancija, brija i te fore. Pa nije super. Što više nikada se u životu nisam ovako grozno osjećao, kako se osjećam radi facebooka. Kada ljudi zamjene realu sa virtualom i prenesu si virtualu u redovan svakodnevni život, problemi su neizbježni. Svi su sa svima posvađani, iskreno ja pojma nemam jesam li ja sa ikime, gledao sam da sa svima budem ok i ne kačim se i maknem se iz ludnice. U roku par dana letjela je tona grupno privatnih pp-a, pojedinačnih, ja sam samo želio odgirati farmu i yoville. Prije nego se čovjek snađe uvučen je u nešto iz čega više nema izlaza i samo može nemoćno slijegati ramenima i gledati kako sve oko njega ide u pm.

Zbog nekih poruka čak sam se malo više uzrujao, pa su mi pluća otkazala na 40 sekundi od uzrujanosti, pitam se već dva dana jeli facebook vrijedan toga? Takvih sranja, kompletni internet, evo sada je 8h, ja sam na poslu, pišem blog i o čemu pišem, o facebook-u. Toliko su mi događaji na njemu ostavili dojam da čak i u svojoj reali, na svom poslu, razmišljam o tome koji se kurac desio. Dragi kojega sam uputio u to sve, mi je rekao, beba imaš posla sa hrpom histeričnih pedera, makni se samo od toga. Vidi se da nisi imao baš posla sa pederima, ovo ti je tipično pederski. Samo se makni.

Pa makao sam se koliko sam znao i umio, ali mi stvarno nije jasno što se to desilo, što je to u ljudima da im nije dosta sranja i problema u svako dnevnom realnom životu, nego si još i na internetu stvaraju probleme. U manje od 4 tjedna ja sam već u 2 navrata htio otići sa facebook-a. Pitam se da li je to normalno?

Što mislim o Amerikancima

Jako dugo nisam imao dobro mišljenje o njima, ne kao narodu, nego općenito, današnji dan mi je dao još jedan dodatni razlog da se to mišljenje produbi. Naime za mene globalno gledano oni su mutav narod, njihova politika je politika arogancije, šefovanja i strah me da jedan takav narod koji nažalost ima moć, će nas cijelu planetu osuditi na propast. Amerikanci kao narod u globalu su jako zatupljen, mutav narod. Nemaju sposobnost kritičkog razmišljanja i prosuđivanja, oni su ukalupljeni, ne znam što bih mislio o njihovom raketiranju mjeseca, osim da je to jako arogantno, jako sebično i odvratno. Na zemlji kao planeti su i previše štete napravili, sada su krenuli kenjati po svemiru o kojem jako malo znamo. Ne poznajemo našu galaksiju dovoljno, a kamoli sve one silne pod galaskije. Od kuda im pravo za ovo, što da je netko raketirao zemlju u trenutku određenih procesa radi kojih smo mi danas ovdje. A sa druge strane tko nam ne jamči da duboko duboko ispod mjesečeve površine tko zna što ima i što se skriva. Što je slijedeće Mars? Jupiter, Saturn?

Što su ameri vlasnici cijelog svemira? Tko će biti kriv kada nama mora i oceani polude, vjetrovi pošandrcaju? Klima nam se sada drastično promijenila i bez ovoga, kome ćemo se obratiti kada sve to poludi, protiv prirode smo nemoćni, masu puta nam je to dokazala, zašto ju neki uporno iskušavaju? Pomiču granice njene izdržljivosti? Ne mogu, a da se ne sjetim svih onih post apokaliptičnih filmova katastrofe. Hoće li djeca za 50 godina učiti kako je nekada izgledalo kopno, kako smo živjeli bez napada iz svemira? Kako smo živjeli prije nego nam se mjesec srušio na glavu? Previše je pitanja, a premalo odgovora, možda sam ja u krivu, ali ne mogu se otresti dojma da ćemo svi zbog ovoga zažaliti, možda ne danas, možda ne sutra, možda ne za 100 godina, ali jednog dana hoćemo, jer jedno svi znamo, priznajmo si, ameri neće stati na ovome. Neće stati na samo jednom raketiranju. Njihova politika je arogantna politika, miješanja svuda gdje im nije mjesto , a znamo kakve su posljedice njihove politike, zemlja, naša planeta nam je dokaz.

Zar im moramo dopustiti i svemir?

Hm, nemam neki naslov

Baš sam nešto ovih dana razmišljao o svojem pisanju, znam da sam već kao klinac od 11 godina počeo pisati, dani u bolnicama i reha centrima su bili užasno dugi i dosadni. Onda još nije bilo pretjerano televizora po sobama, pa sam bio osuđen na razne knjige koje bi mi tata donosio. Negdje putem sam počeo i pisati. S ulaskom u pubertet i otkrivanjem svoje seksualnosti počeo sam pisati i neke fiktivne erotske priče, danas kada ih čitam, neke od njih, moram priznati da su jako smiješne. Kako bi mogla izgledati erotska priča nekoga tko ima 14 ili 16 godina. Sve pršti rijećima kurac, dupe, jebanje, više je pornografija, nego erotika, ali oni od moje 19 i dio ranih dvadesetih, pa ima tu i nekih zanimljivih prića. I onih malo manje zanimljivih, jedno vrijeme sam čak honorano pisao za jedan tjednik ljubavne/erotske str8 priče, to je bilo malo teže jer mi je ženska fizionomija na koju sam uvijek bio poput bukve bila dosta strana i nezanimljiva i nikako nisam glavnog muškog lika mogao dobiti da se dovoljno zapali za ženski. Negdje u tom periodu sam počeo pisati i gay erotske priče. Te su mi puno bolje išle. Shvatio sam da je ključ erotike određena senzualnost koja izazove neku vrstu uzbuđivanja kod čitatelja, a opet ne smije biti previše tvrdo...

Pa evo jedna moja erotska priča napisana negdje sa početka mojih 20-ih godina. Dobrim djelom se temeljila na meni i na objektu mojih tajnih želja. Odabir lokacije nije slučajan, baš sam tada bio u JAR-u i debelo zaljubljen u jednog pakistanca. Ne znam zašto, ali mislim da ću objavu ovoga zažaliti, već mi je sada pomalo neugodno. Naslov je malo glup. A i priča je smiješna u biti. Ali dobru lovu sam ja za to dobivao tada, s ovom sam zaradio tada gotovo pola plaće tadašnje prosječne. Kako ću zažaliti radi ovoga.

Napomena: Tekst koji slijedi zbog opisa seksualnog čina između dvoje odraslih muškaraca nije preporučljiv osobama mlađima od 18 godina.

Afrička groznica

Jacques je stajao pored prozora i promatrao radnike u kampu, već ih je danima promatrao, ne zato što mu je to bio posao, nego zato što mu je jedan radnik posebno pljenio pažnju. Njegovo ime bilo je Peter, nitko točno nije znao od kuda je Peter, samo se pojavio jedan dan na gradilištu i ženama iz sela pomutio um, tako su barem govorili njihovi muževi. Jacquesa se previše nisu ticale te priče, sve što je on vidjeo na Peteru je bilo božanski isklesano tijelo, široka ramena, dlakava prsa poput maloga krzna kroz koje je Jacques htio provesti svoje prste. Na ta ista prsa kapale su male kapljice znoja i cijedile se njima, sve do glatkog i zategnutog trbuha, Jacues je često puta maštao o tome kako bi bilo liznuti taj trbuh, preči cijelim jezikom po njemu, zubima mu strgnuti tkaninu kratkih uskih hlačica iza kojih se po Jacquesovom mišljenju nalazio vrlo močan muški ud. Promatrao ga je kako radi, kako se njegova široka ramena i leđa zatežu kada se saginje, kako mu se prsa nadimaju kada nešto teško nosi, ni ne shvaćajući gotovo uvijek je u nekom polu transu se rukom lagano dodirivao i trljao svoje međunožje. Jacques nije bio neka posebna pojava. Bio je sitan, prosječan muškarac, neiskusan u sekusalnim odnosima, no znao je da Petera svakako želi dobiti u svoje ruke.

Peter je po običaju kasnio na gradilište, svi su znali zašto kasni, no nitko se nije usudio to reči na glas, svi su pretpostavljali uvijek da noći provodi sa ženama čiji su muževi odsutni, no to sasvim nije bilo točno, Peter je nekako imao više afiniteta ka zgodnim muškarcima i mladićima. Na Peterovu sreću okolna sela su njima obilovala. Zamjetio je već prvog dana na ovom poslu, malenog štrkljavca koji se odazivao na ime Jacques, nije znao točno koja je uloga tog malog u kampu, ali nije ga baš bilo ni briga, sve što je on primjetio bio je Jacquesov pogled upučen njemu. Znao je on vrlo dobro što mali želi i odlučio da će to mali i dobiti, samo nikako da ga dobije negdje na samo. Već je duže vremena razmišljao kako i gdje bi zaskočio, počeo se je diskretno raspitivati o malome i njegovom kretanju i navikama i tako je saznao da Jacques svake većeri voli prošetati van kampa, obično cestom kojom su u sezoni išli turisti za safari. Tako je Peter odlučio da će Jacquesa presresti negdje na pola puta. I to će učiniti upravo ove većeri, predugo je čekao.

Točno u 21h Jacques se uputio na svoju svakodnevnu rutu za šetnju, imao je kao i uvijek polu sanjarski pogled, misli su bile upučene prema Peteru, razmišljao je o tome kako bi bilo naći se u Peterovim snažnim rukama. U njegovom zagrljaju, prepustiti se njegovim usnama i jeziku, raširiti svoje noge i prepustiti svoj ljubavni otvor njegovim prstima i snažnom udu koji bi prodirao sve dublje i dublje u njegov ljubavni kanal. Prepuštajući se mislima nije ni primjetio da je prošao već gotovo polovicu svoga uobičajenoga puta. Gotovo da i nije čuo kada je netko zazvao njegovo ime. Okrenuo se i gotovo se onesvijestio od šoka, srce mu je stalo lupati, nije znao što bi rekao, jedva je prozborio Peterovo ime. Stajao je kao ukopan i gledao kako mu se Peter približava, prima ga za ruku i vodi sa ceste. Prošli su kroz visoku travu i došli na čistinu koja je bila blago osvjetljena mjesečevom svjetlosti, Jacques nije ni sanjao što će se slijedeće dogoditi. Nije se ni snašao, Peter ga je već nježno ljubio, njegov jezik je prodirao, kružio, kušao Jacquesova usta, a Peterovi prsti su nježno prelazili njegovim leđima ispod male uske majice koja je polako postajala mokra. Peter ga je polegao na travu, skinuo mu nježno majicu i položio svoje usne na Jacquesova prsa, nježno ih je ljubio, kružio malenim bradavicama koje su ukrutile i stršale u nebesa, Jacques je tiho uzdisao. Peterove ruke su ubrzano radile na otkopčavanju i micanju Jacquesovih hlača, pitao se što se krije među nogama ovakvog štrkljavca, bilo mu je očito jasno da pred sobom ima ne brušen kamen te se odlučio za sporiju taktiku. Vratio se Jacquosivm toplim ustima i nježno ga ljubio, dok mu je jednom rukom nježno prelazio prsima, a drugom se spuštao prema Jacquesovom međunožju, obuhvatio je njegov ukrućen ud i nježno ga mazio, rukom ga je trljao i zadovoljno gledao kako se Jacques previja od užitka. Spustio je svoje usne na njegov tanki vrat i lagano ga ugrizao, još je jednom jezikom prešao preko malenih tvrdih bradavica i spustio se po trbuhu, pa prema Jacquesovom ukrućenom udu, koji je uzeo poput najslađe lizalice u svoja usta, cuclao ga je, mazio i dražio jezikom, dok je istovremeno njegov prst kružio brazdom Jacuesovih guznih polutka, vidio je da Jacques ne bude mogao dugo izdržati te je pustio njegov ud iz svojih usta, primio njegove noge, naglo ih raširio i zario svoju glavu među njegove polutke, jezikom je palacao po otvoru, gurao ga unutra sa namjerom da ga pripremi za svoj alat. Jacques je sve više vrtio svojom guzom, počeo se nabijati na Peterov jezik i Peter je znao da je vrijeme da njegovi prsti pripreme put, gurao je prvo jedan polagano, vrtio ga, pa drugi, pa treći, dok Jacuesov tanki glasić nije stao preklinjati da mu s esmiluje i da mu svoj ud i pusti svoj slatki nektar u njega.

Jacues nije osjetio nikakvu bol kada je Peter naglo prodro u njega, samo užitak, dahtao je zajedno sa Peterom koji mu je šaputao na uho kako je lijep i dobar dečko, da ga je primio cijelog od prve, da će ga ispuniti svojim slatkim nektarom. Uživali su oboje u ritmičkom ljuljanju, Jacques je osječao da mu se bliži vrhunac, nije više mogao izdržati, prosuo je svoj nektar po Peterovom trbuhu, koji se toliko time uzbudio da je svršio duboko u Jacuesovom ljubavnom tunelu. Pao je izmoren na Jacuesa, dugo su se ljubili i mazili, nisu ni primjetili kada je svanula zora....Jacuesu je prošla samo jedna misao kroz glavu, kako je stvarno u Africi sve moguće....

Što muškarca čini muškarcem?

Ovih dana sam pokušao dokučiti što muškarca čini muškarcem i tko su u biti pravi muškarci? Neovisno o tjelesnom izgledu, visuljku i obiteljskim draguljima i njihovoj oblini, dužini itd., među našim nogama, što nas zapravo čini muškarcima? Poznavanje sporta, deranje na razne službenike, ispijanje alkohola, divljanje po cesti, jačina cigareta koje pušimo?

Ili ipak muškarca, muškarcem čine njegova djela, stavovi, da li je pravi frajer onaj tko ispija pivu, glumi fikus u kući, povremeno odvali svoju suprugu šakom u glavu, ili je ipak veći frajer onaj tko se ne libi oprati suđe, platiti alimentaciju, otići u kupovinu. Da li je moj dragi manje muško samim tim što je gay, od nekog str8 muškarca? Moj dragi je u neku ruku pravi prototip macho frajera, visok, nabildan, strogih, muških crta lica, voli sport, nogomet je svetinja, provodi sa ekipom i ispijanje piva i roštiljanje su za njega svetinja. Mislim čak da je suvišno napomenuti da je totalna aktiva, to je rijetkost kada on pristane biti bottom. Kampiranja, planinarenja, rolanje, pecanje, vožnja biciklom, slalomi po autocesti, adrenalinski sportovi, za njega je to nešto kao dobar dan.

Dok sa druge strane ja sam taj kojem je nogomet nešto kao viša matematika, totalno ne zanimljivo, kampiranje, čovječe kaj si pukao, ja da spavam vani, nema šanse. Za tehnologiju i popravke po kući sam totalni debil, to me baš pretjerano ni ne zanima, što njemu nikako nije jasno, kako ja mogu kupiti novu lampu, a da ni ne pokušam popraviti staru. Dok on ima plaćenu ženu koja mu čisti stan, meni je to nešto nezamislivo i bacanje novca jer koji mi je problem jednom tjedno obrisati prašinu i porediti kuću. Mi smo totalno kao dva različita svijeta, ako je on više muško od mene, što sam onda ja? Ja koji više volim otići na izložbu, umjesto na roštilj ili kampiranje, koji radije ću navečer se ušuškati u dekicu i pogledati dobar film ili pročitati knjigu ili napisati koje poglavlje ako me pukne inspiracija.

Nekako mislim da je stvar percepcije mačizma, stvar osobne percepcije. Možda smo više macho nego što mislimo, kada mislimo da uopće nismo macho..

Dok ovo tipkam, moj dragi psuje kao da je poludio jer ga kuler, što god to bilo, moga kompjutera izluđuje, posljednje što je meni bilo upućeno bilo je:

- Je***, pa u pi*** materinu, kada si to čistio, kada si ti to zadnji put ispuhao, jesi ti to uopće čistio- na moje ma pusti budem kupio novi, samo je nešto neartikulirano promrljao sebi u bradu.

I tko je sad od nas dvojice veći frajer? Zašto imam osjećaj da ja nisam, u biti ponekad se osjećam kao da su svi oko mene veće muško od mene. A negdje u sebi duboko znam da sam u krivu. I na kraju svega ovoga mozganja opet sam na početku ili možda nisam, ali mislim da frajer nikako ne može biti onaj muškarac čija djela i stavovi su stavovi i djela primitivca.

Moje pismo blogspotu

Kako me nanervirala ova činjenica oko Jonasijevog bloga, nisam mogao samo sjediti prekriženih ruku, valjda je to do moje profesionalne deformacije, pa sam napisao upit blogspotu na njihovom forumu, ako to ne upali mister Trent iz određenih krugova će uskočiti. Velike zahvale mom dragom prijatelju Ivici, na pomoći sa engleskim jezikom.

Here goes the mail.....

United homophobic attacks on Croatian gay blog on blogspot

First of all I need to apologize for possible errors in this inquiry, English is not mine native language, secondly I am not sure in which category I have to put this inquiry because there is not such category. Third I want to express mine disapproval with blogspot in this particular case.

Even this is not related to mine blog but to blog which is written buy other person and which is very popular in Ex-Yugoslavia region and among others within straight population too I feel great disappointment and duty to try to act.

Blog http://gayiskreno.blogspot.com/ is very often closed for some time now and that is frustrating. At the moment it is again closed for public and only author has access to it. It is blog in which author writes about books, his life and topics from gay, church and politics areas; sometime pictures of naked men are published as well as topics about same sex intercourse. Of course that is not well accepted by ex Yugoslav moralists. Few weeks ago they clicked so many times on option to report (flag) blog that blog was closed for some time and got adult warning. This is a bit hypocritical because there are many ex Yu porn straight blogs, with much more explicit and offensive pictures and video clips and they do not have any warnings and many of them are on blogspot.

Here are few examples
http://istrazivanjezivota.blogspot.com/2008/05/akademsko-jebanje-u-guzu.html
http://lara-noname.blogspot.com/
http://erotskeprice.blogspot.com/

this blogs are erotic stories blogs with no content warning.

Now is the same blog again closed and under scrutiny for couple of days because homophobes clicked many times on option to report blog. This is big disappointment because it is clear what is going on and blogspot favour homophobes in such way. Them, who are full of hate and hypocrisy. I am very disappointed with such things, if the policy of blogspot is to trust and favour homophobes than maybe mine blog would be next for attack by Croatian homophobes and I do not like such idea. If that is way it is I am seriously considering stopping to use blogspot services and move mine blog to place that has more gay friendly atmosphere and where I would not be forced to think when mine blog would be attacked next. Of course I would not then recommend blogspot to all mine gay friends that plan to start blog.

I am aware that time is needed until all facts are clear but if the same blog is reported over and over again for things that are not on that blog like pornographic materials, violence, spam and has in its name words gay and honesty it is clear what is going on. It is very gruelling to find often warnings that blog is under scrutiny or that blog is breaching terms of use and all that not long time after homophobic comments were written on same blog which were referring to author and who was erasing them on regularly basis.

So I would like to know to whom I can contact if such case will happen to me, that horde of homophobes clicks on register blog option just because mine blog has word gay in its name or just because it is dealing with gay topic and they do not like that. Also I would like to know how long will take this time (I think that this is third time) that blog http://gayiskreno.blogspot.com/ would be open to public.

Thank you in advance for you response.

Puca me apstinencijska kriza+koji je vrag sa gay iskreno

jer prestajem pušiti, živčan sam ko pas, razbio bi nekoga i onda još otkrijem da homofobna gamad opet jebe Jonasy-a u mozak, mislim da upravo sada ono moje kako se ne kačim sa homofobima pada u vodu, mala masa nepodobnih str8 porno, full porno blogova je vani, on nije čak ni imao ništa za oznaku porno. Toplo se nadam da će glupi gmail uvidjeti o čemu se radi i vratiti nam jonasy-a inače ću ja kontaktirati osobu EU parlamenta za prava seksualnih i rodnih manjina da pripomognu gmailu da riješi ovaj problemčić....

ako imaš manje od 18 godina, ostatak posta ne čitaj jer sadržaj nije primjeren za maloljetnike

DRAGI HOMOFOBI

jedna krasna za vas.....

There's a look on your face I would like to knock out
See the sin in your grin and the shape of your mouth
All I want is to see you in terrible pain
Though we won’t ever meet I remember your name

Can't believe you were once just like anyone else
then you grew and became like the devil himself
Pray to God I think of a nice thing to say
But I don't think I can so fuck you anyway

You`re a scum, you`re a scum and I hope that you know
That the cracks in your smile are beginning to show
Now the world needs to see that it's time you should go
There's no light in your eyes and your brain is too slow

Can't believe you were once just like anyone else
then you grew and became like the devil himself
Pray to God I can think of a nice thing to say
But I don't think I can so fuck you anyway

Bet you sleep like a child with your thumb in your mouth
I could creep up beside put a gun in your mouth
makes me sick when I hear all the shit that you say
so much crap coming out it must take you all day

There's a space kept in hell with your name on the seat
With a spike in the chair just to make it complete
When you look at yourself do you see what I see
If you do why the fuck are you looking at me

There’s a time for us all and I think yours has been
Can you please hurry up cos I find you obscene
We can’t wait for the day that you’re never around
When that face isn’t here and you rot underground

Can’t believe you were once just like anyone else
Then you grew and became like the devil himself
Pray to god I can think of a nice thing to say
But I don’t think I can so fuck you anyway

So fuck you anyway

Nesanica

Već dugo nisam probdio cijelu noć , vrteći DVD-e, pa malo šaltajući TV program, on je spavao kao top pored mene, pod nogama psi, pored kreveta mačke i svi spavaju, osim mene. Cijeli noćni program sam pogledao, od HRT-a, oba, Nove, RTL-a, TV1000, Halmarka, čak i dio str8 pornića na SeksGold TV, malo cro music chanela, negdje oko 1 sat u noći izašao sam na balkon i gledao sijevanje, lomljenje grana, u 5 sam odlučio skuhati kavu i prošetati pse. Inače subotnji noćni program i nije tako loš, za one koji ga uspiju dočekati.

Ponekada mi, kao danas, baš paše ta nesanica, dočekaš zoru, cijelu noć mir i tišina, lagani povjetarac struji kroz stan, a ja u nekom polu svijetu niti sna niti jave, na nekom rubu. Obično u noćima nesanice imam kreativne udare, pun sam inspiracije i raznih idea, naravno pola ih ne ostvarim nikada. Ovo mi je prva noć koju sam probdio pored nekoga tko je u dubokom snu, pa je nekako i posebna. Po prvi put u životu sam dočekao zoru, a da netko spava pored mene, nekako dobar osjećaj, kao da je sve moguće dok ga gledaš polu gologa, pokrivenoga sa djelićima plahte koja je sva nekako ufufljana oko njega, kao da sam gledao remek djelo prirode, nisam mogao odoljeti, a da ne napravim par fotki kako spava. Ima nešto posebno, nekako čarobno u tom promatranju. Slušati kako diše, promatrati kako se tu i tamo pomakne, okrene. Nisam se nikada ovako dobro osjećao kao ovo jutro. Možda i jutarnja play lista Radia Antene tome pridonosi, ali baš sam nekako spokojan. Predivan je dok spava, predivan je i inače, ali tek sam sada primijetio koliko je divan, ne mislim tjelesno, je i tjelesno, ali ovo ne znam, kao da dolazi iznutra. Nikada nitko kod mene nije izazvao ovakve osjećaje kakve izaziva on. Sa nikim, nikada, nisam se ovako osjećao kao sa njim, puno se puta pitam koji **rac on vidi u meni jer dejtao sam i prije njega. Neuspješno, jer oni koji me ne bi odmah otpilili, učinili bi to nakon 15 minuta kave jer ne spadam u neke standarde tipičnog pedera kakav se traži. Nisam lijep, što više, lice mi je unakaženo jebenim fosforom, nisam atletski građen, fakat pojma nemam što on u meni vidi. Nije da se bunim, samo ne kužim, kada te masa frajera otpili samo tako, da ni ne trepnu, kada naleti jedan koji te ne otpili nije ti baš sve jasno. Sve ti bude čudno što netko želi biti s tobom.

Nisam čak ni zaljubljen više u njega, to mi je definitivno postalo jasno ove noći, dok sam ga promatrao i slušao njegovo disanje, kroz glavu mi je prošlo da za njega osjećam puno više. Ne znam da li je to ljubav, ali je jebeno dobar osjećaj, nikada ga do sada nisam osjetio sa nikim, sa njim ga imam već duže vrijeme. Koliko ćemo trajati, nemam pojma, nadam se zauvijek, ali znam da ću od sada živjeti za svaki trenutak sa njim, iskoristiti ga maksimalno. Nema ništa ljepše od ovog osjećaja, kada vani sviće zora, a znaš da netko tko će i sutra biti tu, spava u tvom krevetu.

Ovo je maloprije bilo na anteni, dobra stvar.

Kromanjonac versus homo sapiens

(isprike svima, nemam baš neke inspiracije ovih dana, ali ovo mi se baš motalo ovih dana po glavi)

Došao je i taj dan, don kromanjon sazove presicu za klesače kamena, koji neumorno njegov monolog sa svrdlima tuckaju u kamenje da bi sutra velike kamene ploče došle do svakog stanovnika jednog malog grada. U jednom trenu jedan ništavni, nimalo značajan klesač kamenja se usudio don kromanjonu uputiti nekakvo pitanje vezano za nekakve tamo vrtiće, koga briga za to, valjda don kromanjon, baš kao i njegov brat don kromanjonus agramus ima pravo davati poslove kome on želi, vidno frustriran, briše znoj sa čela, crveni se u licu i odjednom uzvikne:

-Jedite govna- klesači kamenja ostanu osupnuti ovakvom reakcijom, don kromanjon valjda za primjer svima ostalima saspe još salvu razno raznih izraza i istjera klesača kamenja van iz prostorije.

U nekom drugom gradu njegov brat don kromanjon agramus vodi bitku sa izbornom utrkom, službeno objavio kako se kandidira za poglavicu plemena. Ako dobije mogao bi si uzeti šamana Luku za duhovnog vođu koji bi nekim vrađbinama, (naravno uz prisustvo hitne pomoći jer ne želimo da itko od čelnika našeg malog plemena umre radi bunikinog kompota), mogao nekako poništiti one wc-e za milju kuna. Kapetan sigurne plovidbe poznati naš barba Luka mogao bi biti glavni za prometnu infrastrukturu, jer eto čovjek ima odličan smisao za postavljanje ljudi u razne direktorske fotelje, pa će naše malo pleme sigurno graditi ceste, pruge, brodove i mi ćemo sretni i bez imalo straha sjedati u čuda najnovije tehnike da bi došli sa točke A do točke B.

Naša rajska djeva može biti prva žena na čelu našeg malog plemena, naša Tereza, naša majka, kojoj suze iz očiju kanu svaki put nad pričom običnog čovjeka našeg malog plemena, naravno da se nečemo ljutiti kada tu i tamo netko od nas dobije promptni otkaz zbog tamo nekakve majice od posebnog materijala sa slovima, pa pobogu kako bi se mogli ljutiti na nju, kada je ona naša majka, majka kojoj je istinski stalo do njene dječice, majka koja je shvatila da je ostala bez financija jer je otac ostavio sve i otišao na jedrenje, možda se nikada ne vrati. I sirota naša majka umjesto plača, kako i priliči tamo nekoj ženi našeg plemena, ona hrabro otare suze sa lica i kaže spasit ću vas djeco moja, nemamo baš novaca ali snaći ćemo se, jesti ćemo svaki dan krumpir salatu, plaće ćemo malo skresati, malo ću dići cijene tu i tamo.

I zbog ovog ludog kruga opet se vraćamo našem don kromanjonu koji jadan ne zna što će i kako će, na ćelu je omanjeg regionalnog plemena i što sada, kako djeci dati udžbenike. On koji ima malo tajkunsko carstvo ne zna kako bi riješio taj problem. Sazove on dobrotvorni domjenak za prikupljanje novca za dječje udžbenike. Pozove sve svoje poslovne ''prijatelje'' i obične ''prijatelje'' i skupe oni 7 milijuna kuna. Velika cifra nema što.

Naše malo pleme cikće od radosti, slavi don kromanjona, slavi našu majku, slavi barba luku, slavi don kromanjonusa agramusa, opet i opet i opet iznova, a nekolicina pripadnika našeg malog plemena pita se se gdje su to dospjeli, zar su svi poludjeli i razmišlja o tamo nekim zapadnim zemljama gdje su kromanjonci navodno davno izumrli....

Samo se nisu sjetili naplaćivati ulaznice u naše malo pleme tamo nekim europljanima koji bi gledali tijek evolucije iz prve ruke...

Mediji našeg malog plemena su prepuni raznih Gotovčevih, Lambaši, Radeljaka pa je tako nastao i novi ljetni hit po imenu My name is dikan. I naša mladunčad baš želi biti poput njih, poznati i slavni, curice žele biti prave nivesice, pokosice, dolores, simonice, dečkići baš maštaju kako je to biti don kromanjonus i imati para, ili se zvati ante, ili možda čak dikan, to ti jamči da ćeš jednog dana imati jahtu i mladu koku pri ruci.

Otvorimo ulaze, upad 50kn po osobi, za djecu do 13 godina samo 25, dođite i gledajte razvoj evolucije ljudskog roda u naše malo pleme, nečet epožaliti, a mi ćemo fino zaraditi, pa ćemo možda umjesto krumpir salate jedan dan si moći priuštiti grah salatu.

Kasno paljenje

Stvarno ne znam što mi je ovih zadnjih par dana kako sam se vratio sa mora, okrečio stan, malo promijenio raspored namještaja. Da li mi je to ljeto udarilo u glavu, rješavanje nekih nesređenih odnosa, čak me ne dira ni moja vlastita financijska situacija radi koje sam dosta blizu životarenja. Da li je ovo što mi se dešava nekakvo kasno paljenje, tjelesno ispoljavanje propuštenog, pojma nemam, znam samo da imam užasnu potrebu za seksom, ne bih čak rekao ni da sam napaljen, nisam, to jest nisam dok ne vidim dotičnoga, kada ga vidim, hm, ruka pod majicu, pusica sim, pusica tam, ruka sim, ruka tam i prije nego se jadan snađe već mu raskopčavam hlače. Ok nije strašno, svi imamo tu i tamo te potrebe, ali po tom pitanju ja sam prolupao, nikada ali stvarno nikada se nisam ovako osjećao, surfam netom besciljno i samo odjednom shvatim da sam na jednoj od mnogih porno stranica, gledam zgodne klipiće i fotkice......

Spadam pod one koji su čari seksa otkrili jako kasno, naglasak na jako. Stvarno jako kasno. Neki prvi seksualni kontakt, gdje čak nije bilo onih stvari koje se mogu nazvati seksom imao sam prije nešto više od 4 mjeseca, baš seks kao seks nešto manje od 4 mjeseca. Da li je ovo moje stanje kasno paljenje na propušteno, pojma nemam, ali paše. Dotičnoga dovodim do toga, da me jutros pri odlasku na posao preklinjao da ga pustim kada se vrati da spava, da me ne može pratiti više, da je njemu 14 puta u jednoj večeri/jutru previše i da ide u svoj stan naspavati se. Na tu njegovu izjavu, ja sam zaključio, ja sam pukao, ali ne mogu si pomoći, kada ga vidim kako se zavali na kauč ne mogu si pomoći a da ga ne taknem, gurnem ruku pod majicu, prelazim prstima po trbuhu, spuštam se prema njegovom međunožju ili pak prelazim mu prstima po leđima, kružim prstima po njegovim širokim ramenima. Kao da mu uhvati neka luda groznica i ako nešto ne poduzmem razboljet ću se.

Brat mi je rekao da imam jako čudan pogled, na granici gladno sluđenog i polu sanjarskog, da pola vremena koje provede sa mnom ima osjećaj kao da mislima uopće nisam prisutan, što je najbolje, pogodio je. Stvarno ne znam što mi se dešava, ali sada razumijem ljude koji se pipaju i šlataju u javnosti, klince koji nasred trga vade krajnike jedni drugima, parove po parkićima koji dobro da se ne skinu, parove po skrivenim plažama, pa čak i neke ljude kojima sam znao reći neka si nađu sobu, sada ih stvarno razumijem. Ja sam bio frustrirani namčor kojeg bi takav prizor podsjetio na ono što nema, a želi. A sada na takav prizor imam reakciju joj kako su slatki, kako im je lijepo i fino.

Pitanje za ono malo ljudi koji me čitaju, jesam ja normalan ili je vrijeme da se prijavim za Vrapče?Ako sam normalan, da li da imam hitnu pomoć u pričuvi za dotičnoga?

Ovo sam ja zadnjih par dana.......

Malo morskih slikica

Kako sam se ulijenio sada na ovom odmoru i sve što radim je gledam filmove, uživam u šetnjama, moru i kupanju i roštiljima, mozak mi je potpuno prazan, pa evo malo sličica mjesta moga djetinjstva, gdje ću i slijedeće godine pustiti mozak na pašu i dići sve 4 u zrak....

More

Nakon 12 godina konačno sam došao ''kući''. Već sam zaboravio kako je to kada po noći čuješ šum mora, ujutro galebove, osjećaj noćnoga kupanja i šetanje uz obalu, a u zraku osjetiš miris mora. Pa čak i okus slane vode. Sjećanje na okus mora mi se povratilo rano jutros (prvo kupanje od kada sam stigao) kada me je moj vrli braco odlučio potopiti. To potapanje me podsjetilo na dane kada smo bili djeca i kada smo samo gledali tko će koga potopiti, tko će kome sakriti odjeću, pa čak i na kupanje pred nevrijeme kada je netko iz spačke maknuo sve kamenje na odjeću koju smo ostavili na plaži. Sjećam se da su nečije hlače završile na otvorenom moru. Tokom godina pogubio sam što u rano jutarnjem, što u noćnom kupanju mali milijun stvari ili odjeće. Najvredniji je bio digitalni foto aparat za koji znamo gdje je završio, ali smo ocu slagali da ga je netko ukrao. Taj fotić je igrom slučajeva po ginuo kada je moj brat dopustio nekome iz društva da se ''igra'' sa njim. Bili smo u gumenjaku, srećom pa su neki znali i veslati, kako smo se zezali i naguravali u tom gumenjaku, samo se odjednom začuo zvuk pljuskanja, osoba koja je držala fotić je skupa sa njim završila u vodi. Fotić više nije nikada proradio. Ostao je negdje na dnu mora, par kilometara od obale, dečko ga je prilikom pada samo ispustio. Mnogi od nas su ronili dobra 2h po njega, ali nismo ga nikako mogli naći.

Već sam i zaboravio da u biti volim ljeto, bez obzira što ne mogu van, kada je sunce jako ili temp. pređe famoznih 24, 25°C. Volim to rano dizanje, da se do 8, najkasnije 9 okupam, noćna kupanja, šetnje, roštilj u dvorištu navečer, sjedenje po vani kada padne mrak i ispijanje kave ili čega već. Već sam dva puna dana ovdje i moram priznati da sam nekako sretan, ali i sjetan. Baš sam jučer uz šetnju uz obali pričao dotičnom kako smo baš na mjestu pored kojeg smo prolazili buraz i ja na putu iz škole, razbili staklo sa nekakvom loptom na nekoj trgovini, koja danas više nije trgovina nego kafić. I vidim da sam bio u krivu kada sam mislio kako ja to mjesto ne volim, kako ne pripadam tamo, kako čudno, čovjek tek kada od nečega uzme odmak, vidi stvari jasnije. Tek sada vidim da sam otočko dijete, otočanin, neke stvari su, od nekih navika pa nadalje, zauvijek ostale u meni. Prenjeo sam ih na daleki sjever Hrvatske, a u biti sam duboko u sebi ostao otočanin. Tek sad vidim koliko volim ovo mjesto, otok, ljude malo manje ( u biti u globalu ne volim pretjerano ljude)....

Baš sam jučer sreo i neke ljude iz svog djetinjstva i mladosti, baku Mandu, koja valjda ima preko 100, još dok sam bio klinac je bila jako stara, pa lokalne galebove, koji nikako nisu više u naponu snage, neke ljude iz osnovne škole, prvog dečka u kojeg sam se zatelebao, danas je već pročelav i pomalo mi se čini živčan. Nakon 12 godina sam shvatio da u biti jako volim to mijesto iz kojega sam potekao. Otišao sam sa jedva napunjenih 18 godina i eto me nakon 12 godina. Volim i kuću u kojoj sam odrastao iako sam ju uvijek doživljavao kao neki zatvor. Iako nikada to sve nisam zvao domom, tek sada vidim da mi je to dom u koji ću se uvijek drago vračati. Baš čudno, da mi je trebalo 12 godina odmaka od svega, da vidim nešto što je i svakoj budali jasno.

Za sve one koji su već na moru, koji tek planiraju ići, jedna morska pjesma. Uživajte u ljetu i ljetovanju, život je samo jedan, barem ovaj koji sada živimo, treba iskoristiti svaki dan od njega i što je najbitnije ljudima koje volimo pokazati da su nam bitni. Jer možda baš sutra nećemo više biti ovdje.

Neda Iran, one life lost for a greater cause

Je današnji naslov jednog članka na koji sam nabasao na netu. I pitam se zašto, zašto smo takva odvratna vrsta.

“Nada Iran,” a young girl killed by security forces in Iran has become a martyr for the protesters who are still fronting the streets every day.

Footage of Neda, who has become know as Neda Iran (Neda is “voice” in the local language, hence the translation of roughly Voice of Iran) shows her on the street, bleeding and dying after appearing to have been shot by Iranian Government security forces. Her death has been widely reported and discussed on Iranian blogs, and is only this morning coming to the full attention of the West.

As the situation worsens in Iran, the sad truth is that Neda Iran wont be the last to fall in the valiant struggle for freedom.

Here’s the Neda Iran video. A strict warning: the Neda Iran video contains deeply disturbing images

Za nju i mnoge druge

(Ne)Romantika

Nekada davno bio sam patetično romantičan, ono dečko upozna dečka, pa izlaze, pa hodaju, pa proglase vezu, pa se poseksaju i žive sretno do kraja života. Uživao sam u tužnim srcedrapateljnim pjesmicama i isto takvim filmovima. I jednoga dana, negdje oko 16-e sam postao zagriženi anti romantičar. Valjda je to frustracija progovarala iz mene. Ljubavne pjesmice nisam mogao više čuti, na ljubavne, romantične filmove sam samo odmahivao rukom. Ali negdje duboko u meni je ostao čučati onaj naivni mali romantičar. Iako si to nikako nisam htio priznati.

Kada sam imao 20 godina i otišao volontirati u JAR, upoznao sam jednog Pakistanca po imenu Navim. Već pri samom predstavljanju, ja sam ostao kao zaleđen, bio sam baš kao mumija. Čovjek mi fino pružio ruku, a ja sam izustio nešto jako neartikulirano i po žureći se da se rukujemo, sapleo se o vlastite noge i pao koliko sam dug i širok. Navim je postao objekt svih mojih fantazija i svega što ide uz to. Bilo je očito da sam se zaljubio. Naravno, naivno sam mislio kako to nitko ne kuži, posebno ne on. Cijeli kamp, uključujući i djecu koja su bila već tinejđeri su itekako kužili, ali i oni mlađi. To mi je postalo jasno kada su se curice igrale sa barbikama i kenovima. I tako ja obilazim djecu i vidim kako se one igraju i vjenčavaju te barbike, u jednom trenu malena Kambođanka kaže kako se njen ken ne želi vjenčati sa barbikom jer njen ken (moje ime), voli kena Navima. Mislim da je suvišno ovdje reći da mi je bilo podne. Samo dva dana kasnije, obilazim dječake koji umjesto da su pisali zadaće naganjali su neku loptu i ja ih potjeram da je vrijeme za zadaću, a jedan mali Sudanac od 12 godina, sa kojim sam još uvijek u kontaktu, mi kaže, ne moramo, tvoj dečko nam dao slobodno. Kao u onim kretenskim filmovima, Navim je bio upravo iza mene. Usrao sam se od straha.

3 noći kasnije, sastanak osoblja, ja Navimu ne mogu pogledati oči, ne zbog srama, nego jer svaki pogled na njega napravi pravu malu oluju u mojoj glavi. Te večeri mi se vratila vjera u romantiku. Na kraju sastanka, mislim da su ostali dogovorno nas dvojicu zadužili da sve počistimo, samo da ostanemo sami i nas smo dvojica ostali sami. Iako Navimu, do prije mjesec dana, se nikada nisam otvoreno outao, ali znao sam da zna, ostali smo u kontaktu, kakvom takvom, povremenom jer je lutao po cijelom svijetu, jer se u Pakistan nije htio vračati. Te večeri Navim mi se tako slatko nasmiješio i poklonio mi ručno rađeno srce od slonovače sa posvetom na pakistanskom. Čar je bila u tome što nisam imao pojma što piše, a on mi nije htio otkriti.

Puno godina kasnije slučajno sam otkrio značenje te pjesmice, iako sa Navinom nikada ništa nije bilo osim prijateljstva dan danas imam to srce. U međuvremenu sam odrastao, uslijed mnogih razočaranja i svega pomalo, opet se počeo gubiti romantičar u meni. Pogodite što, opet se vratio, samo radi jedne pjesme koju mi je netko poslao. Rijeka snova Nene Belan. Baš čudno kako nas sitnice poput obične ljubavne pjesmice ili sitnog poklona, od prave osobe mogu podignuti da smo danima dobre volje. Iako pošiljatelj ove pjesmice je zbrkan kao i ja i ni sam ne zna što hoće, iako zna vrlo dobro da sam ja davno pao na njega i što želim, iako je to suprotno onome što on želi, ipak mi je dao neki znak pažnje zbog kojega sam ja bio sretan kao malo dijete. I opet mi se vratila vjera u romantiku i čovjeka kao čovjeka i neka nada da još uvijek ima ljudi kojima seks nije primaran i kojima je gušt neki oblik zavođenja kao neki ulet, umjesto onog a ili p? Seks tu i tu, tad i tad. Ili sam to ja opet samo naivan?

Nije da sam sada neki čistunac, nisam, smatram seks nečim prirodnim i normalnim, ali da moram mijenjati partnere kao čarape i ići u krevet sa bilo kim me baš i ne privlači. Nikada me nije. U biti ne mogu si zamisliti seks sa nekim za koga ne osjećam ništa, a tu su i neke druge stvari koje me koče. Malo sam introventiran i iskompleksiran svojim cjelokupnim izgledom jer sam kao dijete izgorio i imam posljedice eksplozije fosfora u lice dan danas. Mislim da sam i zato postao ogorčen tokom godina i izgubio vjeru u romantiku. Ali opet i da nisam, mislim da bih bio takav, ne mogu shvatiti ljude kojima je seks sa bilo kim i svako malo drugi partneri nešto normalno. Nekako mi je to isprazno. Ne vidim smisao u tome, osim one obične animalne seksualne zadovoljštine. Kako god ja sam sretan i biti ću još neko vrijeme dok me realnost ne opali po glavi, do tada po 150-put uživam u pjesmici koju sam dobio.

Od kada te nema

Jedna stranica moga dnevnika kada sam imao 16 godina, posvećena je mojoj mami

------------------------------------------------------------------------------------------

Ne sjećam te se više, tvoje lice je u magli, a glas tako dalek. Pokušavam se sjetiti tvoga lica, tvoga glasa, tvoga smijeha. Tiho kroz prste propuštam požutjele fotografije nekog drugog vremena. Pitam se kako bi izgledao naš život da si ovdje, da smo rasli uz tebe, kakvi bi ispali, gori ili lošiji, bi li bili bolji ili gori ljudi. Nikada nećemo saznati, no mislim da je stari napravio jebeno dobar posao sa nama. Nije ni njemu bilo lako. Kada sam se probudio iz kome bio je kao zombi, živi mrtvac, kada sam došao kući nakon dvije godine, bio je kao robot. Ne znam nikada jeli nekoga imao. Marko ne priča o tome periodu uopće kada sam ja bio u bolnici, a on i tata bili sami.

Brzo si otišla, prebrzo po meni. Nekako imam osjećaj da se nismo oprostili kako spada, da si nismo stigli puno toga reći, no nema veze znam da si tu negdje. Danas sam dobio 5 iz povijesti, ali i komada iz matematike, još malo pa će i kraj. Tata je Marku kupio novi bicikl jer će proći sa 4. Skinuo se sa tableta, bolje mu je. Ali i dalje ide psihologu. Ja ću svoje morati piti doživotno. Lijepo sam se usosio jelda. Sad bi me sigurno korila. Sve radi glupe mačke.

Znaš jako mi je čudno vidjeti nas 4 na tim fotografijama, kao da je netko višak, odnosno manjak na novima. Mislim da je tata ostao izgubljen nakon svega, ne znam kada sam ga vidio da se smije, uopće se ne smije. Nasmijao se samo kada sam se probudio iz kome, onda je čak i plakao. Mislio sam da će tata me onda ubiti od batina, uplašio sam se kada sam ga vidio, probudim se iz kome i hoću pobjeći iz kreveta, a ne mogu nikuda, a on je počeo plakat. Znao sam već onda kakvu smo pizdariju izveli, mislim da je Marku teže nego meni, previše se trudi oko mene. Znaš kako mi je tata rekao da te više nema, pitao me da li se sjećam što se desilo, a ja sav zamotan, na umjetnim plućima i srcu kažem da, a on da li se sjećam svega, rekao sam da, a on meni znaš da mame više nema, neće se vratiti, sa anđelima je, rekao sam da i umjesto da šutim kažem nije sa anđelima, tu je pored nas, kasnije će iči anđelima. Kakav je samo izraz lica složio, zvao doktora da sam prolupao, da sam u šoku, a doktor njemu, hm tko nam jamči da nije tu, dijete je vjerojatno iskusilo neke parapsihološke pojave, ako ne prođe, vodite ga psihologu ili svećeniku, ipak je bio 10 mjeseci u komi.

Da su samo znali što sam sve vidio i doživio u toj komi, neke stvari još uvijek nisu otišle i još uvijek ih osjećam samo sam sada pametniji pa šutim o tome. Ona sestra jadna se sva ušokirala kada sam pitao za Nenu. Kako znaš za njega, kako znaš, došao je puno iza tebe u komi i otišao anđelima prije nego si se ti probudio, stala je kreštati na mene.

Dan danas se bojim vatre, znaš da me plaši i onaj plamenik na peći, samo gledam kada će buknuti i zahvatiti nešto i zapaliti cijelu kuću. Šašavo zar ne? Stalno se toga bojim, kada je ljeto, kada vidim neke bačve sa sumnjivim sadržajima stalno mislim kako je to fosfor i kako je jako vruće i da će mi to eksplodirati ponovo u lice i buknuti vatra. Jako često sanjam to sve iznova. Čujem ti glas kako vičeš na Marka di ti je brat, di ti je brat, reci mi di je. I samo odjednom kroz sav onaj plamen ulaziš i tražiš me. Znam da si me pronašla, da si me uzela i ne sjećam se ničega do onog trena kada si me bacila kroz prozor, nisam ništa osjećao osim kao da mi je cijelo tijelo kao od gume, ili rastopljene plastike, dim je išao iz mene. Ali još se pokušavam sjetiti kada je vatra krenula, prije nego sam ušao u šupu po mačku ili kasnije? Znam da je Marko bacio šibicu na kutije, ja sam otišao po mačku i znam da je bila vatra i da sam se htio skloniti među bačve, kada je ta jedna eksplodirala meni u lice. nakon toliko godina još se ne mogu sjetiti što je točno kojim redom bilo.

Nadam se da je tebi lijepo na onom mjestu na koje si otišla i da nas povremeno pogledaš jer ja često mislim o tebi i pitam se kako bi sve bilo da nisam ušao po mačku. Nikada si to neću oprostiti. A mislim da ni Marko neće, ja sam mu živi podsjetnik na to da je on bacio šibicu na kutije. Ali ja znam nešto što oni ne znaju, ono što znaš i ti, neka to ostane naša tajna do ponovnog susreta.

-----------------------------------------------------------------------------------------

za jedan nevidiljivi svijet koji postoji oko nas ali je nama ne shvatljiv i svima koji su ga iskusili i onima svijetlima koji mu pripadaju. (znam da ću nakon ovoga za mnoge biti luđak, ali me to ne dira, jer sam bio tamo i znam da postoji samo na drugim razinama svijesti)

Nekada ipak treba izaći na izbore

Da ne treba uvijek bojkotirati neke izbore svjedoči i vijest o ulasku dosta zastupnika ekstremne desnice u EU parlament. Odaziv građana EU na izbore bio je slab i tako su ultra desničari dobili po oko sve skupa 6-8 zastupnika. Istina, to je zanemariv broj, ali što da je još više takvih glasača izašlo na izbore i da su pomeli sve ostale kandidate?

Kod ovakvih kandidata i onih koji ih podržavaju mi neke stvari nikada nisu bile jasne, očito je da se radi o ljudima sa jako smanjenom sposobnošću rasuđivanja, jer ono na što se pozivaju je u potpunosti oprečno njihovim stavovima. I najbolje od svega, u jeku ove krize, pada vrijednosti i hrpe očajnih ljudi ponavlja se obrazac hitlerovog* uspona. Tko je bio hitler, prije nego je postao ono što jeste i kako se uopće uzdigao, kako je jedan ne baš perspektivni soboslikar poveo tolike mase za sobom. Odgovor je jednostavan, ljudima trebaju krivci. On ih je našao, u Židovima. Baš kako Jobbik (mađarska ekstremna desnica) za sve probleme u Mađarskoj krivi Rome, Slovačka mađarsku manjinu, wilders (nizozemski nacist) krivi islam i muslimanske doseljenike. Vidite li paralelu? Odjednom svi ti likovi se uzdižu, pozivaju se sve i jedan na Bibliju, na čistu rasu, tradicionalne vrijednosti i ostale iskonske vrednote. Ne znam zašto ali imam osjećaj da niti jedan od tih majmuna nije nikada Bibliju pročitao.

Ono što mi nikada nije bilo jasno, od kuda im uopće ta idea o čistim rasama, da je jedan narod ili rasa bolji od neke druge rase ili naroda? Zar čovjek nije svuda čovjek? Neke stvari ne biramo, dane su rođenjem. Ponekad poželim takve kretene, jednostavno uzeti i baciti upravo u zemlju gdje su po njemu prezreni, da vidi da su to ljudi, da vidi zašto jedan Iranac bježi iz svoje domovine, da vide kako drugi žive. Dotični Wilders je svoje vremeno zaradio zabranu ulaska u Veliku Britaniju zbog toga što je prozvao K'uran fašističkom knjigom, knjigu staru koliko su stare i religije, knjigu nastalu prije samog pojma fašizam nazvao je fašističkom, a on istovremeno ide hitlerovim stopama. Nešto malo čovjek kontrira sam sebi. Isti taj lik je napravio spot sa terorističkim napadima i ekstremnim islamistima, kao da su oni svi tobože krivi za sve loše u svijetu? Isto tako njegov istomišljenik samo druge vjere kojemu je zapad oličenje zla, po imenu Osama Bin Laden, je mogao napraviti isto takav spot sa srednjovjekovnim mučenjima, crnim robovima, nasilnim pokrštavanjima, pedofilijom, pokoravanjem cijele Južne Amerike silom i staviti prekriženu Bibliju na kraju spota i reći zabranimo Bibliju, to je fašistička knjiga. Fašist nešto proziva fašističkim, malo paradoksalno, zar ne?

Ovo je dokaz da neke izbore ne treba bojkotirati, jer ovakvi kreteni dobiju šansu, a ta šansa ima je dovoljna da se povijest ponovi, a da se mi ni ne snađemo, oni jesu manjina, ali vrlo glasna i vrlo učinkovita. Oni su opasnost za djecu i mlade i zato im ne treba dati šansu. Zamislite si da u HR gotovo svi bojkotiraju izbore, izađu svi simpatizeri Hrvatske čiste stranke prava i njeni pobornici i ona odnese pobjedu i vlada Hrvatskom slijedeće 4 godine. Što bi se desilo da ta stranka dobije šansu u Hrvatskoj kao vladajuća. A sada si zamislite da takve sve stranke radi pasivnosti većine odnesu pobjedu za EU parlament i budu većina u parlamentu. Osobno mislim da su se svi opustili u gotovo cijelom svijetu po pitanju izbora, zašto bi glasali dobro nam je. Eto zašto, ovo je upravo razlog, da ovakve stranke nikada ali nikada više ne dobiju šansu kakvu je dobio hitler. Sve što je radikalno nije dobro. Na ovakvim temama uvijek se sjetim ove stvari, ne znam zašto, možda ima veze sa nametanjem mišljenja i represije.

p.s. pojma nemam koji je vrag sa fontom?!

Umoran sam

Znam kako će ovo zvučati patetično, ali ja sam umoran, ne onim klasičnim umorom, nego umoran sam od života. Dosta mi je života, ljudi, ma svega. Ovo stanje, moje, traje već neko vrijeme i samo se produbljuje, dok sam bio klinac još je nekako išlo. Oko 12-e godine me stalo ovo pucati, pauza je nastala u mojim dvadesetima kada sam otišao kao volonter u kamp Djeca vatre. Zašto uopće živimo, rodimo se, nastradamo, oporavimo, školujemo, zaljubimo, od ljubimo, pa opet.

Sada kukam, ali baš se osjećam umornim, krenulo je danas oko podneva kada sam pročitao onaj proglas Hrvatske čiste stranke prava u kojem pozivaju svu silu ista (aka nacista i sličnih) da im se pridruže u subotnjem anti gay prosvjedu. Koji je ***rac tim ljudima, zar oni nemaju živote, pametnije stvari se za baviti?! Očito nemaju, njihovi kokošji mozgovi ne mogu pojmiti neke stvari i procesuirati ih kako spada. U biti zašto se danas ovako osjećam, pojma nemam, ali znam da je uzrok uvijek muškarac. Pa tako i u ovom slučaju, zateleban sam. On nije. Još samo jedan u nizu, radi kojega ću načisto prolupati, još samo jedno razočarenje u životu. Tim mi je gore jer mi se javio brat, blizanac, jednojajčani, živi i radi u Nizozemskoj, odgaja sa svojim dečkom klinca njegove sestre. Kao sol na ranu, on se razvezo o svom životu, a ja sam tupo gledao kroz prozor i pokušavao zapamtiti bilo što, što mi govori.

U tog tipa sam zateleban već 5 godina, mogu reći da smo u neku ruku frendovi. Puko sam još jučer radi glupe roštiljade kod njegovog frenda na koju me zvao, ali naravno, ja i kada nešto želim napraviti, nekuda ići kada me se pozove, ne mogu, ili zbog love ili kao u jučerašnjem slučaju, ne smijem van kad je temperatura iznad prokletih 24-25°C. I sve mi se vratilo, cijelo djetinjstvo, djeca idu na plažu, buraz sa ekipom ide na kupanje, nogomet, košarku,krađu smokava, a ja u zamračenoj sobi čekam da tata zamrači cijelu kuću, da mogu hodati po kući i da po uključi mali milijun ventilatora, sada mi jasno zašto smo uvijek imali velike račune za struju preko ljeta. Mrzim ljeto. I što je još gore, on kaže ok ne ću te nagovarati i ode, a ja za pola sata kroz prozor čujem klince iz susjedstva kako se deru da idu na kupanje na Dravu.

Već cijeli tjedan ne mogu ništa raditi, koncentracija mi je katastrofa, samo o njemu mislim i o tome što imamo, odnosno nemamo, osjećam se tako umoran, najradije bi zaspao i više se nikada ne probudio. Znam da sam sad stvarno patetičan, ali baš se tako osjećam, emotivno zbrkan. Zašto sve mora biti tako komplicirano. Zašto je sve sa muškarcima kod mene tako spetljano? Cijeli dan se polubijam sa ovom stvari, baš se tako osjećam kao u toj pjesmi.

Pobjeda pirata na izborima za EU parlament

Da se stvari mijenjaju svjedoči i vijest iz nama daleke i hladne Švedske o pobjedi piratske stranke na izborima za EU parlament. Što je piratska stranka? Piratska stranka nastala je ne tako davne 2006. u Švedskoj kada je podignuta tužba protiv piratebay-a, tokom godina piratebay je gubio i dobivao tužbe, a uvijek je bio tuženik. Ova vijest je odjeknula diljem svijeta i donesla osmijeh mnogima na lice. Što je u biti cyber pirat, po strogoj definiciji to bi bila svaka osoba koja bez ikakve naknade skida audio/video i ostale ne freeware materijale. No po mojoj definiciji, a vjerujem i mnogih drugih cyber pirat je onaj koji skida bez ikakve naknade i dalje to za novac distribuira. Mišljenja sam da ako netko to dalje distribuira, da bi ipak skinuto trebao platiti. Jer to skinuto će se njemu vratiti. Ja koji skidam, kao i široke mase diljem svijeta, pogledam i eventualno spržim na dvd taj materijal za svoju vlastitu upotrebu, iskreno više stvari nakon gledanja obrišem nego spržim, osobno se ne smatram piratom. Godišnje velike korporacije od kina, prodanih dvd-a, cd-a i promo materijala zarade jako puno. Ljute se jer eto šačica ljudi to skida, a oni kao gube. Nikada se nisu zapitali zašto ljudi to skidaju, umjesto da kupuju? Pa primjerice zašto bi ja kupio novi cd Limp biskita ako želim samo tu jednu njihovu pjesmu? Zašto bi kupio dvd film ili program ako mi je on preskup, pa čak i igru? Ako imam mogućnost skidanja, umjesto davanja između 100-600kn koliko danas dođu mnogi orginalni dvd filmovi, igre i software-i, ja ću skinuti i ostatak mjeseca imati tu lovu za život, režije, najam, higijenske potrepštine, a u mom slučaju čak i lijekove. Lijekovi koje ja pijem me koštaju mjesečno 2000kn, od toga samo jedan je na listi HZZO-a, ostalih 5 ne. A taj koji je na listi je jako loš. I naravno najjeftiniji, što znači ako nemaš, dobit češ taj i vjerojatno krepati u nekom roku jer ne pomaže kako bi trebao.

Pobjeda pirata u Švedskoj je u neku ruku presedan u izborima, zašto su pobijedili? Zato jer je mladima i onima malo starijima dosta korporacijskog terora i kontrole masa. Dosta im je nametanja bezveznih pravila i kazni za gluposti. Ako sam ja nešto kupio, sa tim mogu štoželim, pa tako i orginalni dvd puknuti na internet i podijeliti sa drugima. Zarade od toga nemam, nikakve koristi ja nemam od toga, samo šansu da ću biti tužen, ali ljudi i dalje to rade, prkose vlasti, korporacijama i trgovačkom lobiju. Danas mladi ljudi imaju drukčiji način života, navike i drukčiju viziju svijeta oko sebe. Ta vizija uključuje i peer to peer shearing, drugim riječima, ja imam nešto, ti želiš to nešto, dat ću ti. Ako ubiju torrente, kao što su davno uništili winmix, ljudi će naći drugi način. Nitko meni ne može zabraniti da primjerice ja dokumentu promijenim ime u ja na moru, spojim se na msn, skype, icq ili nešto treće i sugovorniku sa kojim pričam dam taj dokument? Nikako da onima na vrhu neke stvari dođu do mozga.

Nekada davno SAD je uveo prohibiciju, zabranu točenja i distribuiranja alkoholnih pića, kazne za prekršitelje su bile drakonske, što se desilo, u relativnom kratkom roku zabrana je ukinuta?! Davno u SSSR-u bila je zabrana slušanja zapadnjačke glazbe, pa su ljudi svejedno slušali, danas je u Iranu zabranjena masa toga, pa tako i prodaja i kupovina barbika djeci. Onaj tko kupi barbiku svojem djetetu ide u zatvor, a curice se sa njima poskrivečki igraju, ali roditelji unatoč tome kupuju, znajući moguću posljedicu toga. Što nam to govori? Ovakve stvari su u neku ruku bunt mase, bunt određenih ljudi, ali tihi. Taj bunt s vremenom postaje sve glasniji, dok ne dođe do kritične točke kada mase pošalju jasnu poruku vladajućima. Danas je ta poruka u obliku demokratskih izbora i pobjede pirata za parlament, u Iranu bi mogla biti u obliku velikih nemira i nereda sa smrtnim posljedicama. Stvari se mijenjaju, samo na drugi način nego što su se nekada prije. O promjenama svjedoči i otvaranje katedre za homoseksualnost na uglednom i prestižnom Harvardu. Da, stvari se mijenjaju, iako polako i na prvi pogled nezamjetljivo, ali se mijenjaju kao što se život mijenja. Vrijeme ide dalje, a sa njime dolaze i nužne promjene koje prate načine života i navike nekih novih ljudi, jasno šaljuči poruku vladajućim garniturama da njihovo vrijeme se bliži kraju, došli su neki novi klinci sa nekim novim potrebama i viđenjem svijeta, u kojem ili ćete se prilagoditi ili pasti u zaborav. A za nekih 50 godina, doči će neki novi klinci i mladi ljudi čiji će način života i shvačanja nama biti nerazumljivi, a njihove potrebe neki mladenački hir, ali i naše vrijeme će doći kraju kao i naši životi i oni će kad tad uspostaviti svijet uređen po nekim svojim pravilima. To se najbolje vidi kroz povijesne zakone i uređenje država i svijeta. Tko ne vjeruje neka malo zaviri u povijesne knjige i donošenje određenih zakona.

Loto groznica

Gledam jutros red ispred hrvatske lutrije, masa ljudi se tiska na kiši da uplati svoje listiće, neki drže i po par komada u rukama. Nekako sam se probio kroz njih do trgovine. I dok sam ja u trgovini razmišljao hoću li uzeti salamu za 8kn ili onu za 12kn, oni su razmišljali što će sa dobivenim novcem ako osvoje jack pot. Naravno, uzeo sam salamu za 8kn. Nekako mi je to i fascinantno da mala masa ljudi je pomahnitala za dobitkom kojeg  zasigurno za 99% neće dobiti. Neću sada o tome kako dobitka uopće nema, nego je to čista navlakuša za naivce. Hrvatska lutrija će od uplaćenih listića dobiti ogromne iznose novca, svaki kupljeni listić je nešto manje od 10kn, neki ljudi kupuju i po 4, 5 listića, to je već oko 40-50kn po osobi. A kombinacija je samo jedna. Moja susjeda je bila u tom redu, gospođa u 50-ima, koja voli sjediti na kavama i kukati kako nema novca, kako joj je mirovina mala. Istovremeno u ruci drži zapaljenu cigaretu bijelog Mallbora koji danas dođe 20kn, onaj tko puši cigarete koje dođu 20kn i svaki dan izdvoji 40kn za dvije kutije cigareta mislim da nema pravo kukati kako nema novca. Mirovina joj je mala kako ona kaže, a istovremeno je jutros imala novca da sjedne na kavu sa prijateljicama, plati tu kavu 10kn, kupi dvije kutije bijelog Mallbora i još na to izdvoji 30kn za 3 listića lota. Ona koja nema, jutros je potrošila 80kn na ništa. A ja, koji po njoj imam i nemam se pravo žaliti sam stajao u trgovini i 5 minuta razmišljao hoću li jeftiniju ili skuplju salamu. 

Tko zapravo igra loto? Oni koji nemaju ili oni koji imaju, u tom istom redu sam zamijetio i ženu direktora gradske čistoće, koji također nemaju novca, ali imaju apartmane na moru, stan u Zagrebu, kuću negdje u Slavoniji i sin im je kao rođendanski poklon dobio novi Mercedes? Zanimljivo, u tom redu nisam vidio susjeda, koji ima 80 godina, penziju od 1700kn i koristi javni prijevoz. Od igrača lota, 30% ljudi koji ga igraju pripada u grupu  onih koji nemaju ili imaju malo, 70% su oni koji imaju i previše. Jer oni koji stvarno nemaju, nemaju novca i žao im je dati 10kn za jedan listić, za taj iznos mogu kupiti dva kruha. Hrvatska lutrija će na ovom jack-potu dobro debelo zaraditi, u biti ako i netko dobije jack pot, dobiti će novce koje je  uplatio kupnjom listića, plus novce ostalih igraća. 

I tako dok oni maštaju što će sa dobivenim novcem, hoće li vratiti dugove, kupiti jahtu, otići na put oko svijeta, na drugom kraju grada dvoje očajnih roditelja pokreću humanitarnu akciju za spas svoje kćeri koja boluje od rijetke bolesti i liječenje dođe cijelo jedno malo bogatstvo, njima ne pada na pamet stati u red i uplatiti loto listić jer im treba svaka lipa. Isto tako u nekom drugom gradu u Hrvatskoj otac dolazi kući s posla na koji se više neće vratiti, tvrtka otišla u stečaj, a kod kuće čekaju dvoje djece, jedno na fakultetu u Zagrebu, drugo u srednjoj školi kojega fakultet tek čeka. Žive sa plaćom od supruge, računi se gomilaju, dugovi rastu, niti njima ne pada na pamet igrati loto. Mnogi dobitak na lotu gledaju kao spas i izlaz iz svih svojih problema. No po meni dobitak jack pota od 38 milijuna kuna je samo dodatni problem. 

Osobno da osvojim takav iznos novca osnovao bi zakladu za djecu koje su žrtve požara da ih se može poslati u Švicarsku, Južnoafričku republiku u kamp Djeca vatre ili neku drugu zemlju koja ima vrhunske stručnjake za rekonstrukciju lica i liječenje opečene kože.  Osnovao bi centar za rehabilitaciju žrtava požara. Ili bih dio donirao u neke humanitarne svrhe. Kada imate 38milijuna u rukama kojima raspolažete mislim da vam ne bi bilo teško dati djelić toga onome kome stvarno treba. No 90% onih koji uplaćuju te listiće tako ne razmišljaju. Jer oni ''nemaju''.  

Onaj tko osvoji taj iznos, 99% sam siguran da će spiskati taj novac na jahtu, novi auto, kuću, ljetovanje, poklone i pizdarije koje mu u biti ne trebaju, ako si dosada živio bez tih sranja možeš i dalje. Dobitnik će dobiti sindrom malog bogataša i novac će se istopiti da se ne bude ni snašao. A najbolje je od svega je upravo to da ako dobitnika i bude, to će biti netko poput moje susjeda ili žene direktora gradske čistoće. Oni koji nemaju, nemaju, oni koji imaju nikada im nije dovoljno....

Mjesečina nad JAR-om

Ovo je jedna od mojih kratkih priča, inače pišem romane jer mi bolje leže, a ovo je nastalo jedne noći kada me mučila nesanica i imao sam nekih 20 godina i bio ljut na cijeli svijet jer sam taj dan saznao da moj prijatelj iz Sudana nije više među živima i u biti je to bilo pismo mome bratu i nažalost nije fikcija, kao većina mojih romana i priča. Zove se mjesečina nad JAR-om. 

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Mjesečina nad JAR-om

Nisam mislio da ću se ikada ovdje vratiti, opet u ovaj kamp, među ove ljude, doduše druga su to djeca, drugi volonteri, ali odgojitelji su isti, samo ja više nisam dijete, nego volonter, iako sam se zarekao da kada odrastem ovamo se ne vraćam, vratio sam se. Ne mogu spavati, ali nije zbog onoga što se desilo Kilij-u, djelomično je  zbog toga. Sjećam se kada sam prvi put došao ovdje, imao sam 12 godina, on je imao 14, brzo smo se sprijatelji. Dogovorili smo se kada navršimo 19 vraćamo se ovdje kao volonteri. Znao sam da nakon 16 više ne mogu doći ovdje do svoje 19-e, kada mogu samo kao volonter. Nisam ga vidio 5 godina. Tu večer kada smo se dogovorili da se vraćamo kao odrasli ljudi, mjesec je bio sjajan, osvjetljavao je cijeli kamp. Negdje daleko se čula rika nekih životinja koje su se vjerojatno potukle. JAR*, koliko god mrzim tu zemlju, toliko ju i volim i evo me ovdje, čekam njega. Samo on nikada više neće doći.  Njegov Sudan je u ratu, Kilija nitko nije vidio od njegove 16-e, kako je zadnji put bio ovdje, djeca iz Sudana pričaju grozne priče o stvarima koje se tamo dešavaju, mnogi odgojitelji i volonteri iz zapadnih zemalja im ne vjeruju, ja im vjerujem. I moja zemlja je u ratu bila do nedavno. 

Danas je stigao klinac od 13 godina, grozno izgleda, ne znam iz koje je zemlje točno, ali po boji kože mislim da je iz nekih arapskih zemalja i jezik vuče na arapski. Pitao sam Mauricijusa jeli acid, ima lice tipično za one kojima je acid bačen u lice.  Odgovorio mi je ljutito na francuskom da koji kurac mislim, da ga pogledam, da nije pitanje jeli acid nego zašto.  Nisam ni morao pitati, znam, ženskoj djeci i ženama se baca iz bilo kojeg razloga, nije ni bitan, muškoj i muškarcima se baca iz samo jednog jedinog razloga. Čudim se da su maloga uopće spasili. 

I ova noć će proći, kao i slijedeći dan, opet će sunce izaći pa zaći, mjesec se dići, zemlja se okrenuti, kroz vrata kampa će sutra uči neki novi Kili, još neko ispaćeno dijete iz okolnih zemalja na kojima se horda kretena iživljava u ime nečega. I nikada im neće biti dosta, neće im biti dosta što su ih unakazili za čitav život, napravili ožiljke i na tijelu i na duši. 

Ovdje mjesec sjaji puno jače nego kod kuće. Tko nije u JAR-u vidio mjesec i zalazak sunca ne zna što je propustio. Danas smo pisali Unicefu, bio je i misionar iz katoličke misije, malo mi je falilo da ga nekuda pošaljem kada je počeo djeci dijeliti brošure i pozivati ih u kapelicu na molitvu i srati kako im samo bog može dati sada snagu. Pitao sam ga di je bio njegov usrani bog kada im je acid bacan u lice, kada ih je zasula kiša bijelog fosfora. Poludio sam kada je arapsku djecu stao doslovno vuči za rukav i govoriti im da im je spas u Kristu, povikao sam na njega da su ta djeca muslimani i neka ih se okani. Najbolje je bilo kada je taj isti misionar izdvojio sudansku djecu po spolu, dječake od 12-16 koji su žrtve bacača acida nije htio blagosloviti i ispovjediti. Koje smeće. Zna vrlo dobro kao i ja zašto im je acid bačen, jer je neki kreten pomislio da dijete ima ženske manire ili se slučajno zagledalo u dječaka umjesto u curicu. Koje smeće, isti je kao i oni koji su im bacili acid u lice. 

I eto me opet tu, opet gledam kamp okupan mjesečinom, neumorno mjesec svijetli nad JAR-om koji čeka novu zoru da svane. Kamp Djeca vatre i dalje je ovdje, kao da se ništa nije promijenilo, a promijenilo se sve, samo je mjesečina nad JAR-om ostala ista, ispratiti će još mali milijon djece vatre kako su nas zvali, kako danas zovu neku novu djecu koja svaki dan pristižu iz cijeloga svijeta. I koja će se jednoga dana vratiti ovdje, baš kao što se i mi vraćamo. Budi mi dobar buraz, ovdje je sve ok, ovo je bila najbolja stvar koju sam napravio kada sam se vratio, mislim da ću se vratiti i slijedeće, za Kilija, doći ću umjesto njega. 

----------------------------------------------------------------------------------------------

*JAR - Južnoafrička republika

(Ne)blagodati romea, smokve, rotkve itd.

Danas sam definitivno odlučio da svoje accounte, definitivno na tim portalima gasim. Inbox mi je prepun poruka koje graniče sa ludilom, zar se tamo ne može naći nitko normalan?! Što se svima život svodi samo na seks. Danas se ulogiram na romeo, u inbox-u stoji 5 poruka, iskreno  to me čudi, zadnjih par mjeseci bi bila jedva jedna, kad si tek nov  ulijeću svi ko muhe na govno, čim prođe mjesec dana gotovo.  Od tih 5 poruka niti jedna nije bila normalna, ljudska. Stvarno su mi se zgadili ti portali do kraja, a što je najbolje kad čitam te prepiske čak mi je i smiješno. Konverzacija sa pošiljateljem prve poruke je išla ovako.

On:

-imaš slike??-

Ja:

- Pozdrav i tebi, slike čega?- znam koje slike hoće ali se pravim blesav jer što ja znam, možda nema samo kurac na pameti.

On:

-daj mi slike svog kurca i dupeta, ja bi te je****-odlazim do profila dotičnog, naravno bisex,traži diskreciju, srednje 30-ete, iz ne znam kojeg razloga već mi je lagano mučno, znam da ako ne pošaljem ništa od njega, ako pošaljem, slijedeće pitanje je imam li cam i nadrkavanje preko cam-a. Ne odgovaram i stiže poruka sa attachmentom, ide čovjek na onu foru, poslat ću ja sad njemu svoju, pa neće moći da ne pošalje svoju. Otvorim sliku, lik čisto ok izgleda, a iza njega uokvirena fotka  sretne obitelji. Žena, dvoje male dječice i on. 

Druga poruka, taj je stvarno kalibar sa riječima.  Takvo umijeće izražavanja nisam još sreo. 

On:

-a,p,u? o?, l?- Vrlo dobro znam ove kratice, ali iskreno kad mi netko tako uleti , kome je problem reći barem bok, pa onda napisati pitanje, a ne niz slova, uopće nemam volje odgovarati i tako ja lika ignoriram. Kako je bio istovremeno online, došla mu je obavijest da sam poruku pročitao. I valjda čovjek bio iznerviran što mu ne odgovaram, na tako krasno sročenu poruku, pošalje on meni još jednu.

-sn?- za ovo čak nisam bio siguran što je, ali malo surfajući odgonetnuo sam da znači seks now. Opet ja njega ignoriram i 10 minuta tišina. I dođe slijedeća.

On:

-shta si tako bezobrazan,shta tebe nisu uchili kulturi, mozhesh bar odgovorit...-ostalo uopće neću navoditi jer jer slijedi oko 15 rečenica upućenih na moj račun u kojem mi se spominje majka bezobrazna itd. Nisam se uopće potrudio vratiti mu odgovor.

Treća poruka

On:

-Lp mladiću, znam da sam malo stariji od tebe i da ne spadam u radijus navedenih godina, ali što su godine. Samo dani koji prolaze, čovjek je star koliko mu je i duša stara, odnosno koliko se osjeća star. Ja sam fino situiran, diskrecija mi je bitna, imaš li možda kakvu sliku da pokažeš se malo, cam možda? Ili si možda za kakav ručak većeru?- ovog bi možda čak i nekako zgutao i dogovorio susret, da nije dalje išlo ovako.

Ja: 

-Lijep pozdrav i tebi, očito nisi dobro gledao moj profil ali nisam iz Zagreba, ja sam nešto sjevernije, pa ručak ili večera otpadaju, a za ons nisam zainteresiran.-

On:

- A šteta, a možeš li mi dati koju sliku, jesi možda za druženje preko cam-a? jesam već rekao da sam dobro situiran, ja svoje mladiće dobro plaćam i nisam posesivan. Razmisli pa se javi- nakon ove poruke ostao sam dobrih 5 minuta wtf dok mi nije došlo do glave da mi je upravo ponuđeno da budem nečija kurva ili kako se to danas zove sponzoruša, muška.

Ja ne znam, pa da li ima uopće normalnih ljudi na tim portalima ili je to okupljalište za freakove?! Konačno sam shvatio da nemam tamo što tražiti, to je traćenje vremena. Nema šanse da nekog normalnog, ok, tamo nađem, ako ih i ima, zagubili su se u moru profila i freakova. Nije da sebe smatram ne znam kako normalnim, ali ovo što ja od prvog dana doživljavam na tim portalima je užas. Ugasio sam danas sve račune na svim takvim portalima na kojima jesam, nema mi smisla. 

Sad mi ostaje samo se nadati da će nekim čudom stati kišiti muškarci jer pojma nemam gdje bi mogao naći potencijalne osim na ovim navedenim portalima.....