More

Nakon 12 godina konačno sam došao ''kući''. Već sam zaboravio kako je to kada po noći čuješ šum mora, ujutro galebove, osjećaj noćnoga kupanja i šetanje uz obalu, a u zraku osjetiš miris mora. Pa čak i okus slane vode. Sjećanje na okus mora mi se povratilo rano jutros (prvo kupanje od kada sam stigao) kada me je moj vrli braco odlučio potopiti. To potapanje me podsjetilo na dane kada smo bili djeca i kada smo samo gledali tko će koga potopiti, tko će kome sakriti odjeću, pa čak i na kupanje pred nevrijeme kada je netko iz spačke maknuo sve kamenje na odjeću koju smo ostavili na plaži. Sjećam se da su nečije hlače završile na otvorenom moru. Tokom godina pogubio sam što u rano jutarnjem, što u noćnom kupanju mali milijun stvari ili odjeće. Najvredniji je bio digitalni foto aparat za koji znamo gdje je završio, ali smo ocu slagali da ga je netko ukrao. Taj fotić je igrom slučajeva po ginuo kada je moj brat dopustio nekome iz društva da se ''igra'' sa njim. Bili smo u gumenjaku, srećom pa su neki znali i veslati, kako smo se zezali i naguravali u tom gumenjaku, samo se odjednom začuo zvuk pljuskanja, osoba koja je držala fotić je skupa sa njim završila u vodi. Fotić više nije nikada proradio. Ostao je negdje na dnu mora, par kilometara od obale, dečko ga je prilikom pada samo ispustio. Mnogi od nas su ronili dobra 2h po njega, ali nismo ga nikako mogli naći.

Već sam i zaboravio da u biti volim ljeto, bez obzira što ne mogu van, kada je sunce jako ili temp. pređe famoznih 24, 25°C. Volim to rano dizanje, da se do 8, najkasnije 9 okupam, noćna kupanja, šetnje, roštilj u dvorištu navečer, sjedenje po vani kada padne mrak i ispijanje kave ili čega već. Već sam dva puna dana ovdje i moram priznati da sam nekako sretan, ali i sjetan. Baš sam jučer uz šetnju uz obali pričao dotičnom kako smo baš na mjestu pored kojeg smo prolazili buraz i ja na putu iz škole, razbili staklo sa nekakvom loptom na nekoj trgovini, koja danas više nije trgovina nego kafić. I vidim da sam bio u krivu kada sam mislio kako ja to mjesto ne volim, kako ne pripadam tamo, kako čudno, čovjek tek kada od nečega uzme odmak, vidi stvari jasnije. Tek sada vidim da sam otočko dijete, otočanin, neke stvari su, od nekih navika pa nadalje, zauvijek ostale u meni. Prenjeo sam ih na daleki sjever Hrvatske, a u biti sam duboko u sebi ostao otočanin. Tek sad vidim koliko volim ovo mjesto, otok, ljude malo manje ( u biti u globalu ne volim pretjerano ljude)....

Baš sam jučer sreo i neke ljude iz svog djetinjstva i mladosti, baku Mandu, koja valjda ima preko 100, još dok sam bio klinac je bila jako stara, pa lokalne galebove, koji nikako nisu više u naponu snage, neke ljude iz osnovne škole, prvog dečka u kojeg sam se zatelebao, danas je već pročelav i pomalo mi se čini živčan. Nakon 12 godina sam shvatio da u biti jako volim to mijesto iz kojega sam potekao. Otišao sam sa jedva napunjenih 18 godina i eto me nakon 12 godina. Volim i kuću u kojoj sam odrastao iako sam ju uvijek doživljavao kao neki zatvor. Iako nikada to sve nisam zvao domom, tek sada vidim da mi je to dom u koji ću se uvijek drago vračati. Baš čudno, da mi je trebalo 12 godina odmaka od svega, da vidim nešto što je i svakoj budali jasno.

Za sve one koji su već na moru, koji tek planiraju ići, jedna morska pjesma. Uživajte u ljetu i ljetovanju, život je samo jedan, barem ovaj koji sada živimo, treba iskoristiti svaki dan od njega i što je najbitnije ljudima koje volimo pokazati da su nam bitni. Jer možda baš sutra nećemo više biti ovdje.

Neda Iran, one life lost for a greater cause

Je današnji naslov jednog članka na koji sam nabasao na netu. I pitam se zašto, zašto smo takva odvratna vrsta.

“Nada Iran,” a young girl killed by security forces in Iran has become a martyr for the protesters who are still fronting the streets every day.

Footage of Neda, who has become know as Neda Iran (Neda is “voice” in the local language, hence the translation of roughly Voice of Iran) shows her on the street, bleeding and dying after appearing to have been shot by Iranian Government security forces. Her death has been widely reported and discussed on Iranian blogs, and is only this morning coming to the full attention of the West.

As the situation worsens in Iran, the sad truth is that Neda Iran wont be the last to fall in the valiant struggle for freedom.

Here’s the Neda Iran video. A strict warning: the Neda Iran video contains deeply disturbing images

Za nju i mnoge druge

(Ne)Romantika

Nekada davno bio sam patetično romantičan, ono dečko upozna dečka, pa izlaze, pa hodaju, pa proglase vezu, pa se poseksaju i žive sretno do kraja života. Uživao sam u tužnim srcedrapateljnim pjesmicama i isto takvim filmovima. I jednoga dana, negdje oko 16-e sam postao zagriženi anti romantičar. Valjda je to frustracija progovarala iz mene. Ljubavne pjesmice nisam mogao više čuti, na ljubavne, romantične filmove sam samo odmahivao rukom. Ali negdje duboko u meni je ostao čučati onaj naivni mali romantičar. Iako si to nikako nisam htio priznati.

Kada sam imao 20 godina i otišao volontirati u JAR, upoznao sam jednog Pakistanca po imenu Navim. Već pri samom predstavljanju, ja sam ostao kao zaleđen, bio sam baš kao mumija. Čovjek mi fino pružio ruku, a ja sam izustio nešto jako neartikulirano i po žureći se da se rukujemo, sapleo se o vlastite noge i pao koliko sam dug i širok. Navim je postao objekt svih mojih fantazija i svega što ide uz to. Bilo je očito da sam se zaljubio. Naravno, naivno sam mislio kako to nitko ne kuži, posebno ne on. Cijeli kamp, uključujući i djecu koja su bila već tinejđeri su itekako kužili, ali i oni mlađi. To mi je postalo jasno kada su se curice igrale sa barbikama i kenovima. I tako ja obilazim djecu i vidim kako se one igraju i vjenčavaju te barbike, u jednom trenu malena Kambođanka kaže kako se njen ken ne želi vjenčati sa barbikom jer njen ken (moje ime), voli kena Navima. Mislim da je suvišno ovdje reći da mi je bilo podne. Samo dva dana kasnije, obilazim dječake koji umjesto da su pisali zadaće naganjali su neku loptu i ja ih potjeram da je vrijeme za zadaću, a jedan mali Sudanac od 12 godina, sa kojim sam još uvijek u kontaktu, mi kaže, ne moramo, tvoj dečko nam dao slobodno. Kao u onim kretenskim filmovima, Navim je bio upravo iza mene. Usrao sam se od straha.

3 noći kasnije, sastanak osoblja, ja Navimu ne mogu pogledati oči, ne zbog srama, nego jer svaki pogled na njega napravi pravu malu oluju u mojoj glavi. Te večeri mi se vratila vjera u romantiku. Na kraju sastanka, mislim da su ostali dogovorno nas dvojicu zadužili da sve počistimo, samo da ostanemo sami i nas smo dvojica ostali sami. Iako Navimu, do prije mjesec dana, se nikada nisam otvoreno outao, ali znao sam da zna, ostali smo u kontaktu, kakvom takvom, povremenom jer je lutao po cijelom svijetu, jer se u Pakistan nije htio vračati. Te večeri Navim mi se tako slatko nasmiješio i poklonio mi ručno rađeno srce od slonovače sa posvetom na pakistanskom. Čar je bila u tome što nisam imao pojma što piše, a on mi nije htio otkriti.

Puno godina kasnije slučajno sam otkrio značenje te pjesmice, iako sa Navinom nikada ništa nije bilo osim prijateljstva dan danas imam to srce. U međuvremenu sam odrastao, uslijed mnogih razočaranja i svega pomalo, opet se počeo gubiti romantičar u meni. Pogodite što, opet se vratio, samo radi jedne pjesme koju mi je netko poslao. Rijeka snova Nene Belan. Baš čudno kako nas sitnice poput obične ljubavne pjesmice ili sitnog poklona, od prave osobe mogu podignuti da smo danima dobre volje. Iako pošiljatelj ove pjesmice je zbrkan kao i ja i ni sam ne zna što hoće, iako zna vrlo dobro da sam ja davno pao na njega i što želim, iako je to suprotno onome što on želi, ipak mi je dao neki znak pažnje zbog kojega sam ja bio sretan kao malo dijete. I opet mi se vratila vjera u romantiku i čovjeka kao čovjeka i neka nada da još uvijek ima ljudi kojima seks nije primaran i kojima je gušt neki oblik zavođenja kao neki ulet, umjesto onog a ili p? Seks tu i tu, tad i tad. Ili sam to ja opet samo naivan?

Nije da sam sada neki čistunac, nisam, smatram seks nečim prirodnim i normalnim, ali da moram mijenjati partnere kao čarape i ići u krevet sa bilo kim me baš i ne privlači. Nikada me nije. U biti ne mogu si zamisliti seks sa nekim za koga ne osjećam ništa, a tu su i neke druge stvari koje me koče. Malo sam introventiran i iskompleksiran svojim cjelokupnim izgledom jer sam kao dijete izgorio i imam posljedice eksplozije fosfora u lice dan danas. Mislim da sam i zato postao ogorčen tokom godina i izgubio vjeru u romantiku. Ali opet i da nisam, mislim da bih bio takav, ne mogu shvatiti ljude kojima je seks sa bilo kim i svako malo drugi partneri nešto normalno. Nekako mi je to isprazno. Ne vidim smisao u tome, osim one obične animalne seksualne zadovoljštine. Kako god ja sam sretan i biti ću još neko vrijeme dok me realnost ne opali po glavi, do tada po 150-put uživam u pjesmici koju sam dobio.

Od kada te nema

Jedna stranica moga dnevnika kada sam imao 16 godina, posvećena je mojoj mami

------------------------------------------------------------------------------------------

Ne sjećam te se više, tvoje lice je u magli, a glas tako dalek. Pokušavam se sjetiti tvoga lica, tvoga glasa, tvoga smijeha. Tiho kroz prste propuštam požutjele fotografije nekog drugog vremena. Pitam se kako bi izgledao naš život da si ovdje, da smo rasli uz tebe, kakvi bi ispali, gori ili lošiji, bi li bili bolji ili gori ljudi. Nikada nećemo saznati, no mislim da je stari napravio jebeno dobar posao sa nama. Nije ni njemu bilo lako. Kada sam se probudio iz kome bio je kao zombi, živi mrtvac, kada sam došao kući nakon dvije godine, bio je kao robot. Ne znam nikada jeli nekoga imao. Marko ne priča o tome periodu uopće kada sam ja bio u bolnici, a on i tata bili sami.

Brzo si otišla, prebrzo po meni. Nekako imam osjećaj da se nismo oprostili kako spada, da si nismo stigli puno toga reći, no nema veze znam da si tu negdje. Danas sam dobio 5 iz povijesti, ali i komada iz matematike, još malo pa će i kraj. Tata je Marku kupio novi bicikl jer će proći sa 4. Skinuo se sa tableta, bolje mu je. Ali i dalje ide psihologu. Ja ću svoje morati piti doživotno. Lijepo sam se usosio jelda. Sad bi me sigurno korila. Sve radi glupe mačke.

Znaš jako mi je čudno vidjeti nas 4 na tim fotografijama, kao da je netko višak, odnosno manjak na novima. Mislim da je tata ostao izgubljen nakon svega, ne znam kada sam ga vidio da se smije, uopće se ne smije. Nasmijao se samo kada sam se probudio iz kome, onda je čak i plakao. Mislio sam da će tata me onda ubiti od batina, uplašio sam se kada sam ga vidio, probudim se iz kome i hoću pobjeći iz kreveta, a ne mogu nikuda, a on je počeo plakat. Znao sam već onda kakvu smo pizdariju izveli, mislim da je Marku teže nego meni, previše se trudi oko mene. Znaš kako mi je tata rekao da te više nema, pitao me da li se sjećam što se desilo, a ja sav zamotan, na umjetnim plućima i srcu kažem da, a on da li se sjećam svega, rekao sam da, a on meni znaš da mame više nema, neće se vratiti, sa anđelima je, rekao sam da i umjesto da šutim kažem nije sa anđelima, tu je pored nas, kasnije će iči anđelima. Kakav je samo izraz lica složio, zvao doktora da sam prolupao, da sam u šoku, a doktor njemu, hm tko nam jamči da nije tu, dijete je vjerojatno iskusilo neke parapsihološke pojave, ako ne prođe, vodite ga psihologu ili svećeniku, ipak je bio 10 mjeseci u komi.

Da su samo znali što sam sve vidio i doživio u toj komi, neke stvari još uvijek nisu otišle i još uvijek ih osjećam samo sam sada pametniji pa šutim o tome. Ona sestra jadna se sva ušokirala kada sam pitao za Nenu. Kako znaš za njega, kako znaš, došao je puno iza tebe u komi i otišao anđelima prije nego si se ti probudio, stala je kreštati na mene.

Dan danas se bojim vatre, znaš da me plaši i onaj plamenik na peći, samo gledam kada će buknuti i zahvatiti nešto i zapaliti cijelu kuću. Šašavo zar ne? Stalno se toga bojim, kada je ljeto, kada vidim neke bačve sa sumnjivim sadržajima stalno mislim kako je to fosfor i kako je jako vruće i da će mi to eksplodirati ponovo u lice i buknuti vatra. Jako često sanjam to sve iznova. Čujem ti glas kako vičeš na Marka di ti je brat, di ti je brat, reci mi di je. I samo odjednom kroz sav onaj plamen ulaziš i tražiš me. Znam da si me pronašla, da si me uzela i ne sjećam se ničega do onog trena kada si me bacila kroz prozor, nisam ništa osjećao osim kao da mi je cijelo tijelo kao od gume, ili rastopljene plastike, dim je išao iz mene. Ali još se pokušavam sjetiti kada je vatra krenula, prije nego sam ušao u šupu po mačku ili kasnije? Znam da je Marko bacio šibicu na kutije, ja sam otišao po mačku i znam da je bila vatra i da sam se htio skloniti među bačve, kada je ta jedna eksplodirala meni u lice. nakon toliko godina još se ne mogu sjetiti što je točno kojim redom bilo.

Nadam se da je tebi lijepo na onom mjestu na koje si otišla i da nas povremeno pogledaš jer ja često mislim o tebi i pitam se kako bi sve bilo da nisam ušao po mačku. Nikada si to neću oprostiti. A mislim da ni Marko neće, ja sam mu živi podsjetnik na to da je on bacio šibicu na kutije. Ali ja znam nešto što oni ne znaju, ono što znaš i ti, neka to ostane naša tajna do ponovnog susreta.

-----------------------------------------------------------------------------------------

za jedan nevidiljivi svijet koji postoji oko nas ali je nama ne shvatljiv i svima koji su ga iskusili i onima svijetlima koji mu pripadaju. (znam da ću nakon ovoga za mnoge biti luđak, ali me to ne dira, jer sam bio tamo i znam da postoji samo na drugim razinama svijesti)

Nekada ipak treba izaći na izbore

Da ne treba uvijek bojkotirati neke izbore svjedoči i vijest o ulasku dosta zastupnika ekstremne desnice u EU parlament. Odaziv građana EU na izbore bio je slab i tako su ultra desničari dobili po oko sve skupa 6-8 zastupnika. Istina, to je zanemariv broj, ali što da je još više takvih glasača izašlo na izbore i da su pomeli sve ostale kandidate?

Kod ovakvih kandidata i onih koji ih podržavaju mi neke stvari nikada nisu bile jasne, očito je da se radi o ljudima sa jako smanjenom sposobnošću rasuđivanja, jer ono na što se pozivaju je u potpunosti oprečno njihovim stavovima. I najbolje od svega, u jeku ove krize, pada vrijednosti i hrpe očajnih ljudi ponavlja se obrazac hitlerovog* uspona. Tko je bio hitler, prije nego je postao ono što jeste i kako se uopće uzdigao, kako je jedan ne baš perspektivni soboslikar poveo tolike mase za sobom. Odgovor je jednostavan, ljudima trebaju krivci. On ih je našao, u Židovima. Baš kako Jobbik (mađarska ekstremna desnica) za sve probleme u Mađarskoj krivi Rome, Slovačka mađarsku manjinu, wilders (nizozemski nacist) krivi islam i muslimanske doseljenike. Vidite li paralelu? Odjednom svi ti likovi se uzdižu, pozivaju se sve i jedan na Bibliju, na čistu rasu, tradicionalne vrijednosti i ostale iskonske vrednote. Ne znam zašto ali imam osjećaj da niti jedan od tih majmuna nije nikada Bibliju pročitao.

Ono što mi nikada nije bilo jasno, od kuda im uopće ta idea o čistim rasama, da je jedan narod ili rasa bolji od neke druge rase ili naroda? Zar čovjek nije svuda čovjek? Neke stvari ne biramo, dane su rođenjem. Ponekad poželim takve kretene, jednostavno uzeti i baciti upravo u zemlju gdje su po njemu prezreni, da vidi da su to ljudi, da vidi zašto jedan Iranac bježi iz svoje domovine, da vide kako drugi žive. Dotični Wilders je svoje vremeno zaradio zabranu ulaska u Veliku Britaniju zbog toga što je prozvao K'uran fašističkom knjigom, knjigu staru koliko su stare i religije, knjigu nastalu prije samog pojma fašizam nazvao je fašističkom, a on istovremeno ide hitlerovim stopama. Nešto malo čovjek kontrira sam sebi. Isti taj lik je napravio spot sa terorističkim napadima i ekstremnim islamistima, kao da su oni svi tobože krivi za sve loše u svijetu? Isto tako njegov istomišljenik samo druge vjere kojemu je zapad oličenje zla, po imenu Osama Bin Laden, je mogao napraviti isto takav spot sa srednjovjekovnim mučenjima, crnim robovima, nasilnim pokrštavanjima, pedofilijom, pokoravanjem cijele Južne Amerike silom i staviti prekriženu Bibliju na kraju spota i reći zabranimo Bibliju, to je fašistička knjiga. Fašist nešto proziva fašističkim, malo paradoksalno, zar ne?

Ovo je dokaz da neke izbore ne treba bojkotirati, jer ovakvi kreteni dobiju šansu, a ta šansa ima je dovoljna da se povijest ponovi, a da se mi ni ne snađemo, oni jesu manjina, ali vrlo glasna i vrlo učinkovita. Oni su opasnost za djecu i mlade i zato im ne treba dati šansu. Zamislite si da u HR gotovo svi bojkotiraju izbore, izađu svi simpatizeri Hrvatske čiste stranke prava i njeni pobornici i ona odnese pobjedu i vlada Hrvatskom slijedeće 4 godine. Što bi se desilo da ta stranka dobije šansu u Hrvatskoj kao vladajuća. A sada si zamislite da takve sve stranke radi pasivnosti većine odnesu pobjedu za EU parlament i budu većina u parlamentu. Osobno mislim da su se svi opustili u gotovo cijelom svijetu po pitanju izbora, zašto bi glasali dobro nam je. Eto zašto, ovo je upravo razlog, da ovakve stranke nikada ali nikada više ne dobiju šansu kakvu je dobio hitler. Sve što je radikalno nije dobro. Na ovakvim temama uvijek se sjetim ove stvari, ne znam zašto, možda ima veze sa nametanjem mišljenja i represije.

p.s. pojma nemam koji je vrag sa fontom?!

Umoran sam

Znam kako će ovo zvučati patetično, ali ja sam umoran, ne onim klasičnim umorom, nego umoran sam od života. Dosta mi je života, ljudi, ma svega. Ovo stanje, moje, traje već neko vrijeme i samo se produbljuje, dok sam bio klinac još je nekako išlo. Oko 12-e godine me stalo ovo pucati, pauza je nastala u mojim dvadesetima kada sam otišao kao volonter u kamp Djeca vatre. Zašto uopće živimo, rodimo se, nastradamo, oporavimo, školujemo, zaljubimo, od ljubimo, pa opet.

Sada kukam, ali baš se osjećam umornim, krenulo je danas oko podneva kada sam pročitao onaj proglas Hrvatske čiste stranke prava u kojem pozivaju svu silu ista (aka nacista i sličnih) da im se pridruže u subotnjem anti gay prosvjedu. Koji je ***rac tim ljudima, zar oni nemaju živote, pametnije stvari se za baviti?! Očito nemaju, njihovi kokošji mozgovi ne mogu pojmiti neke stvari i procesuirati ih kako spada. U biti zašto se danas ovako osjećam, pojma nemam, ali znam da je uzrok uvijek muškarac. Pa tako i u ovom slučaju, zateleban sam. On nije. Još samo jedan u nizu, radi kojega ću načisto prolupati, još samo jedno razočarenje u životu. Tim mi je gore jer mi se javio brat, blizanac, jednojajčani, živi i radi u Nizozemskoj, odgaja sa svojim dečkom klinca njegove sestre. Kao sol na ranu, on se razvezo o svom životu, a ja sam tupo gledao kroz prozor i pokušavao zapamtiti bilo što, što mi govori.

U tog tipa sam zateleban već 5 godina, mogu reći da smo u neku ruku frendovi. Puko sam još jučer radi glupe roštiljade kod njegovog frenda na koju me zvao, ali naravno, ja i kada nešto želim napraviti, nekuda ići kada me se pozove, ne mogu, ili zbog love ili kao u jučerašnjem slučaju, ne smijem van kad je temperatura iznad prokletih 24-25°C. I sve mi se vratilo, cijelo djetinjstvo, djeca idu na plažu, buraz sa ekipom ide na kupanje, nogomet, košarku,krađu smokava, a ja u zamračenoj sobi čekam da tata zamrači cijelu kuću, da mogu hodati po kući i da po uključi mali milijun ventilatora, sada mi jasno zašto smo uvijek imali velike račune za struju preko ljeta. Mrzim ljeto. I što je još gore, on kaže ok ne ću te nagovarati i ode, a ja za pola sata kroz prozor čujem klince iz susjedstva kako se deru da idu na kupanje na Dravu.

Već cijeli tjedan ne mogu ništa raditi, koncentracija mi je katastrofa, samo o njemu mislim i o tome što imamo, odnosno nemamo, osjećam se tako umoran, najradije bi zaspao i više se nikada ne probudio. Znam da sam sad stvarno patetičan, ali baš se tako osjećam, emotivno zbrkan. Zašto sve mora biti tako komplicirano. Zašto je sve sa muškarcima kod mene tako spetljano? Cijeli dan se polubijam sa ovom stvari, baš se tako osjećam kao u toj pjesmi.

Pobjeda pirata na izborima za EU parlament

Da se stvari mijenjaju svjedoči i vijest iz nama daleke i hladne Švedske o pobjedi piratske stranke na izborima za EU parlament. Što je piratska stranka? Piratska stranka nastala je ne tako davne 2006. u Švedskoj kada je podignuta tužba protiv piratebay-a, tokom godina piratebay je gubio i dobivao tužbe, a uvijek je bio tuženik. Ova vijest je odjeknula diljem svijeta i donesla osmijeh mnogima na lice. Što je u biti cyber pirat, po strogoj definiciji to bi bila svaka osoba koja bez ikakve naknade skida audio/video i ostale ne freeware materijale. No po mojoj definiciji, a vjerujem i mnogih drugih cyber pirat je onaj koji skida bez ikakve naknade i dalje to za novac distribuira. Mišljenja sam da ako netko to dalje distribuira, da bi ipak skinuto trebao platiti. Jer to skinuto će se njemu vratiti. Ja koji skidam, kao i široke mase diljem svijeta, pogledam i eventualno spržim na dvd taj materijal za svoju vlastitu upotrebu, iskreno više stvari nakon gledanja obrišem nego spržim, osobno se ne smatram piratom. Godišnje velike korporacije od kina, prodanih dvd-a, cd-a i promo materijala zarade jako puno. Ljute se jer eto šačica ljudi to skida, a oni kao gube. Nikada se nisu zapitali zašto ljudi to skidaju, umjesto da kupuju? Pa primjerice zašto bi ja kupio novi cd Limp biskita ako želim samo tu jednu njihovu pjesmu? Zašto bi kupio dvd film ili program ako mi je on preskup, pa čak i igru? Ako imam mogućnost skidanja, umjesto davanja između 100-600kn koliko danas dođu mnogi orginalni dvd filmovi, igre i software-i, ja ću skinuti i ostatak mjeseca imati tu lovu za život, režije, najam, higijenske potrepštine, a u mom slučaju čak i lijekove. Lijekovi koje ja pijem me koštaju mjesečno 2000kn, od toga samo jedan je na listi HZZO-a, ostalih 5 ne. A taj koji je na listi je jako loš. I naravno najjeftiniji, što znači ako nemaš, dobit češ taj i vjerojatno krepati u nekom roku jer ne pomaže kako bi trebao.

Pobjeda pirata u Švedskoj je u neku ruku presedan u izborima, zašto su pobijedili? Zato jer je mladima i onima malo starijima dosta korporacijskog terora i kontrole masa. Dosta im je nametanja bezveznih pravila i kazni za gluposti. Ako sam ja nešto kupio, sa tim mogu štoželim, pa tako i orginalni dvd puknuti na internet i podijeliti sa drugima. Zarade od toga nemam, nikakve koristi ja nemam od toga, samo šansu da ću biti tužen, ali ljudi i dalje to rade, prkose vlasti, korporacijama i trgovačkom lobiju. Danas mladi ljudi imaju drukčiji način života, navike i drukčiju viziju svijeta oko sebe. Ta vizija uključuje i peer to peer shearing, drugim riječima, ja imam nešto, ti želiš to nešto, dat ću ti. Ako ubiju torrente, kao što su davno uništili winmix, ljudi će naći drugi način. Nitko meni ne može zabraniti da primjerice ja dokumentu promijenim ime u ja na moru, spojim se na msn, skype, icq ili nešto treće i sugovorniku sa kojim pričam dam taj dokument? Nikako da onima na vrhu neke stvari dođu do mozga.

Nekada davno SAD je uveo prohibiciju, zabranu točenja i distribuiranja alkoholnih pića, kazne za prekršitelje su bile drakonske, što se desilo, u relativnom kratkom roku zabrana je ukinuta?! Davno u SSSR-u bila je zabrana slušanja zapadnjačke glazbe, pa su ljudi svejedno slušali, danas je u Iranu zabranjena masa toga, pa tako i prodaja i kupovina barbika djeci. Onaj tko kupi barbiku svojem djetetu ide u zatvor, a curice se sa njima poskrivečki igraju, ali roditelji unatoč tome kupuju, znajući moguću posljedicu toga. Što nam to govori? Ovakve stvari su u neku ruku bunt mase, bunt određenih ljudi, ali tihi. Taj bunt s vremenom postaje sve glasniji, dok ne dođe do kritične točke kada mase pošalju jasnu poruku vladajućima. Danas je ta poruka u obliku demokratskih izbora i pobjede pirata za parlament, u Iranu bi mogla biti u obliku velikih nemira i nereda sa smrtnim posljedicama. Stvari se mijenjaju, samo na drugi način nego što su se nekada prije. O promjenama svjedoči i otvaranje katedre za homoseksualnost na uglednom i prestižnom Harvardu. Da, stvari se mijenjaju, iako polako i na prvi pogled nezamjetljivo, ali se mijenjaju kao što se život mijenja. Vrijeme ide dalje, a sa njime dolaze i nužne promjene koje prate načine života i navike nekih novih ljudi, jasno šaljuči poruku vladajućim garniturama da njihovo vrijeme se bliži kraju, došli su neki novi klinci sa nekim novim potrebama i viđenjem svijeta, u kojem ili ćete se prilagoditi ili pasti u zaborav. A za nekih 50 godina, doči će neki novi klinci i mladi ljudi čiji će način života i shvačanja nama biti nerazumljivi, a njihove potrebe neki mladenački hir, ali i naše vrijeme će doći kraju kao i naši životi i oni će kad tad uspostaviti svijet uređen po nekim svojim pravilima. To se najbolje vidi kroz povijesne zakone i uređenje država i svijeta. Tko ne vjeruje neka malo zaviri u povijesne knjige i donošenje određenih zakona.

Loto groznica

Gledam jutros red ispred hrvatske lutrije, masa ljudi se tiska na kiši da uplati svoje listiće, neki drže i po par komada u rukama. Nekako sam se probio kroz njih do trgovine. I dok sam ja u trgovini razmišljao hoću li uzeti salamu za 8kn ili onu za 12kn, oni su razmišljali što će sa dobivenim novcem ako osvoje jack pot. Naravno, uzeo sam salamu za 8kn. Nekako mi je to i fascinantno da mala masa ljudi je pomahnitala za dobitkom kojeg  zasigurno za 99% neće dobiti. Neću sada o tome kako dobitka uopće nema, nego je to čista navlakuša za naivce. Hrvatska lutrija će od uplaćenih listića dobiti ogromne iznose novca, svaki kupljeni listić je nešto manje od 10kn, neki ljudi kupuju i po 4, 5 listića, to je već oko 40-50kn po osobi. A kombinacija je samo jedna. Moja susjeda je bila u tom redu, gospođa u 50-ima, koja voli sjediti na kavama i kukati kako nema novca, kako joj je mirovina mala. Istovremeno u ruci drži zapaljenu cigaretu bijelog Mallbora koji danas dođe 20kn, onaj tko puši cigarete koje dođu 20kn i svaki dan izdvoji 40kn za dvije kutije cigareta mislim da nema pravo kukati kako nema novca. Mirovina joj je mala kako ona kaže, a istovremeno je jutros imala novca da sjedne na kavu sa prijateljicama, plati tu kavu 10kn, kupi dvije kutije bijelog Mallbora i još na to izdvoji 30kn za 3 listića lota. Ona koja nema, jutros je potrošila 80kn na ništa. A ja, koji po njoj imam i nemam se pravo žaliti sam stajao u trgovini i 5 minuta razmišljao hoću li jeftiniju ili skuplju salamu. 

Tko zapravo igra loto? Oni koji nemaju ili oni koji imaju, u tom istom redu sam zamijetio i ženu direktora gradske čistoće, koji također nemaju novca, ali imaju apartmane na moru, stan u Zagrebu, kuću negdje u Slavoniji i sin im je kao rođendanski poklon dobio novi Mercedes? Zanimljivo, u tom redu nisam vidio susjeda, koji ima 80 godina, penziju od 1700kn i koristi javni prijevoz. Od igrača lota, 30% ljudi koji ga igraju pripada u grupu  onih koji nemaju ili imaju malo, 70% su oni koji imaju i previše. Jer oni koji stvarno nemaju, nemaju novca i žao im je dati 10kn za jedan listić, za taj iznos mogu kupiti dva kruha. Hrvatska lutrija će na ovom jack-potu dobro debelo zaraditi, u biti ako i netko dobije jack pot, dobiti će novce koje je  uplatio kupnjom listića, plus novce ostalih igraća. 

I tako dok oni maštaju što će sa dobivenim novcem, hoće li vratiti dugove, kupiti jahtu, otići na put oko svijeta, na drugom kraju grada dvoje očajnih roditelja pokreću humanitarnu akciju za spas svoje kćeri koja boluje od rijetke bolesti i liječenje dođe cijelo jedno malo bogatstvo, njima ne pada na pamet stati u red i uplatiti loto listić jer im treba svaka lipa. Isto tako u nekom drugom gradu u Hrvatskoj otac dolazi kući s posla na koji se više neće vratiti, tvrtka otišla u stečaj, a kod kuće čekaju dvoje djece, jedno na fakultetu u Zagrebu, drugo u srednjoj školi kojega fakultet tek čeka. Žive sa plaćom od supruge, računi se gomilaju, dugovi rastu, niti njima ne pada na pamet igrati loto. Mnogi dobitak na lotu gledaju kao spas i izlaz iz svih svojih problema. No po meni dobitak jack pota od 38 milijuna kuna je samo dodatni problem. 

Osobno da osvojim takav iznos novca osnovao bi zakladu za djecu koje su žrtve požara da ih se može poslati u Švicarsku, Južnoafričku republiku u kamp Djeca vatre ili neku drugu zemlju koja ima vrhunske stručnjake za rekonstrukciju lica i liječenje opečene kože.  Osnovao bi centar za rehabilitaciju žrtava požara. Ili bih dio donirao u neke humanitarne svrhe. Kada imate 38milijuna u rukama kojima raspolažete mislim da vam ne bi bilo teško dati djelić toga onome kome stvarno treba. No 90% onih koji uplaćuju te listiće tako ne razmišljaju. Jer oni ''nemaju''.  

Onaj tko osvoji taj iznos, 99% sam siguran da će spiskati taj novac na jahtu, novi auto, kuću, ljetovanje, poklone i pizdarije koje mu u biti ne trebaju, ako si dosada živio bez tih sranja možeš i dalje. Dobitnik će dobiti sindrom malog bogataša i novac će se istopiti da se ne bude ni snašao. A najbolje je od svega je upravo to da ako dobitnika i bude, to će biti netko poput moje susjeda ili žene direktora gradske čistoće. Oni koji nemaju, nemaju, oni koji imaju nikada im nije dovoljno....

Mjesečina nad JAR-om

Ovo je jedna od mojih kratkih priča, inače pišem romane jer mi bolje leže, a ovo je nastalo jedne noći kada me mučila nesanica i imao sam nekih 20 godina i bio ljut na cijeli svijet jer sam taj dan saznao da moj prijatelj iz Sudana nije više među živima i u biti je to bilo pismo mome bratu i nažalost nije fikcija, kao većina mojih romana i priča. Zove se mjesečina nad JAR-om. 

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Mjesečina nad JAR-om

Nisam mislio da ću se ikada ovdje vratiti, opet u ovaj kamp, među ove ljude, doduše druga su to djeca, drugi volonteri, ali odgojitelji su isti, samo ja više nisam dijete, nego volonter, iako sam se zarekao da kada odrastem ovamo se ne vraćam, vratio sam se. Ne mogu spavati, ali nije zbog onoga što se desilo Kilij-u, djelomično je  zbog toga. Sjećam se kada sam prvi put došao ovdje, imao sam 12 godina, on je imao 14, brzo smo se sprijatelji. Dogovorili smo se kada navršimo 19 vraćamo se ovdje kao volonteri. Znao sam da nakon 16 više ne mogu doći ovdje do svoje 19-e, kada mogu samo kao volonter. Nisam ga vidio 5 godina. Tu večer kada smo se dogovorili da se vraćamo kao odrasli ljudi, mjesec je bio sjajan, osvjetljavao je cijeli kamp. Negdje daleko se čula rika nekih životinja koje su se vjerojatno potukle. JAR*, koliko god mrzim tu zemlju, toliko ju i volim i evo me ovdje, čekam njega. Samo on nikada više neće doći.  Njegov Sudan je u ratu, Kilija nitko nije vidio od njegove 16-e, kako je zadnji put bio ovdje, djeca iz Sudana pričaju grozne priče o stvarima koje se tamo dešavaju, mnogi odgojitelji i volonteri iz zapadnih zemalja im ne vjeruju, ja im vjerujem. I moja zemlja je u ratu bila do nedavno. 

Danas je stigao klinac od 13 godina, grozno izgleda, ne znam iz koje je zemlje točno, ali po boji kože mislim da je iz nekih arapskih zemalja i jezik vuče na arapski. Pitao sam Mauricijusa jeli acid, ima lice tipično za one kojima je acid bačen u lice.  Odgovorio mi je ljutito na francuskom da koji kurac mislim, da ga pogledam, da nije pitanje jeli acid nego zašto.  Nisam ni morao pitati, znam, ženskoj djeci i ženama se baca iz bilo kojeg razloga, nije ni bitan, muškoj i muškarcima se baca iz samo jednog jedinog razloga. Čudim se da su maloga uopće spasili. 

I ova noć će proći, kao i slijedeći dan, opet će sunce izaći pa zaći, mjesec se dići, zemlja se okrenuti, kroz vrata kampa će sutra uči neki novi Kili, još neko ispaćeno dijete iz okolnih zemalja na kojima se horda kretena iživljava u ime nečega. I nikada im neće biti dosta, neće im biti dosta što su ih unakazili za čitav život, napravili ožiljke i na tijelu i na duši. 

Ovdje mjesec sjaji puno jače nego kod kuće. Tko nije u JAR-u vidio mjesec i zalazak sunca ne zna što je propustio. Danas smo pisali Unicefu, bio je i misionar iz katoličke misije, malo mi je falilo da ga nekuda pošaljem kada je počeo djeci dijeliti brošure i pozivati ih u kapelicu na molitvu i srati kako im samo bog može dati sada snagu. Pitao sam ga di je bio njegov usrani bog kada im je acid bacan u lice, kada ih je zasula kiša bijelog fosfora. Poludio sam kada je arapsku djecu stao doslovno vuči za rukav i govoriti im da im je spas u Kristu, povikao sam na njega da su ta djeca muslimani i neka ih se okani. Najbolje je bilo kada je taj isti misionar izdvojio sudansku djecu po spolu, dječake od 12-16 koji su žrtve bacača acida nije htio blagosloviti i ispovjediti. Koje smeće. Zna vrlo dobro kao i ja zašto im je acid bačen, jer je neki kreten pomislio da dijete ima ženske manire ili se slučajno zagledalo u dječaka umjesto u curicu. Koje smeće, isti je kao i oni koji su im bacili acid u lice. 

I eto me opet tu, opet gledam kamp okupan mjesečinom, neumorno mjesec svijetli nad JAR-om koji čeka novu zoru da svane. Kamp Djeca vatre i dalje je ovdje, kao da se ništa nije promijenilo, a promijenilo se sve, samo je mjesečina nad JAR-om ostala ista, ispratiti će još mali milijon djece vatre kako su nas zvali, kako danas zovu neku novu djecu koja svaki dan pristižu iz cijeloga svijeta. I koja će se jednoga dana vratiti ovdje, baš kao što se i mi vraćamo. Budi mi dobar buraz, ovdje je sve ok, ovo je bila najbolja stvar koju sam napravio kada sam se vratio, mislim da ću se vratiti i slijedeće, za Kilija, doći ću umjesto njega. 

----------------------------------------------------------------------------------------------

*JAR - Južnoafrička republika

(Ne)blagodati romea, smokve, rotkve itd.

Danas sam definitivno odlučio da svoje accounte, definitivno na tim portalima gasim. Inbox mi je prepun poruka koje graniče sa ludilom, zar se tamo ne može naći nitko normalan?! Što se svima život svodi samo na seks. Danas se ulogiram na romeo, u inbox-u stoji 5 poruka, iskreno  to me čudi, zadnjih par mjeseci bi bila jedva jedna, kad si tek nov  ulijeću svi ko muhe na govno, čim prođe mjesec dana gotovo.  Od tih 5 poruka niti jedna nije bila normalna, ljudska. Stvarno su mi se zgadili ti portali do kraja, a što je najbolje kad čitam te prepiske čak mi je i smiješno. Konverzacija sa pošiljateljem prve poruke je išla ovako.

On:

-imaš slike??-

Ja:

- Pozdrav i tebi, slike čega?- znam koje slike hoće ali se pravim blesav jer što ja znam, možda nema samo kurac na pameti.

On:

-daj mi slike svog kurca i dupeta, ja bi te je****-odlazim do profila dotičnog, naravno bisex,traži diskreciju, srednje 30-ete, iz ne znam kojeg razloga već mi je lagano mučno, znam da ako ne pošaljem ništa od njega, ako pošaljem, slijedeće pitanje je imam li cam i nadrkavanje preko cam-a. Ne odgovaram i stiže poruka sa attachmentom, ide čovjek na onu foru, poslat ću ja sad njemu svoju, pa neće moći da ne pošalje svoju. Otvorim sliku, lik čisto ok izgleda, a iza njega uokvirena fotka  sretne obitelji. Žena, dvoje male dječice i on. 

Druga poruka, taj je stvarno kalibar sa riječima.  Takvo umijeće izražavanja nisam još sreo. 

On:

-a,p,u? o?, l?- Vrlo dobro znam ove kratice, ali iskreno kad mi netko tako uleti , kome je problem reći barem bok, pa onda napisati pitanje, a ne niz slova, uopće nemam volje odgovarati i tako ja lika ignoriram. Kako je bio istovremeno online, došla mu je obavijest da sam poruku pročitao. I valjda čovjek bio iznerviran što mu ne odgovaram, na tako krasno sročenu poruku, pošalje on meni još jednu.

-sn?- za ovo čak nisam bio siguran što je, ali malo surfajući odgonetnuo sam da znači seks now. Opet ja njega ignoriram i 10 minuta tišina. I dođe slijedeća.

On:

-shta si tako bezobrazan,shta tebe nisu uchili kulturi, mozhesh bar odgovorit...-ostalo uopće neću navoditi jer jer slijedi oko 15 rečenica upućenih na moj račun u kojem mi se spominje majka bezobrazna itd. Nisam se uopće potrudio vratiti mu odgovor.

Treća poruka

On:

-Lp mladiću, znam da sam malo stariji od tebe i da ne spadam u radijus navedenih godina, ali što su godine. Samo dani koji prolaze, čovjek je star koliko mu je i duša stara, odnosno koliko se osjeća star. Ja sam fino situiran, diskrecija mi je bitna, imaš li možda kakvu sliku da pokažeš se malo, cam možda? Ili si možda za kakav ručak većeru?- ovog bi možda čak i nekako zgutao i dogovorio susret, da nije dalje išlo ovako.

Ja: 

-Lijep pozdrav i tebi, očito nisi dobro gledao moj profil ali nisam iz Zagreba, ja sam nešto sjevernije, pa ručak ili večera otpadaju, a za ons nisam zainteresiran.-

On:

- A šteta, a možeš li mi dati koju sliku, jesi možda za druženje preko cam-a? jesam već rekao da sam dobro situiran, ja svoje mladiće dobro plaćam i nisam posesivan. Razmisli pa se javi- nakon ove poruke ostao sam dobrih 5 minuta wtf dok mi nije došlo do glave da mi je upravo ponuđeno da budem nečija kurva ili kako se to danas zove sponzoruša, muška.

Ja ne znam, pa da li ima uopće normalnih ljudi na tim portalima ili je to okupljalište za freakove?! Konačno sam shvatio da nemam tamo što tražiti, to je traćenje vremena. Nema šanse da nekog normalnog, ok, tamo nađem, ako ih i ima, zagubili su se u moru profila i freakova. Nije da sebe smatram ne znam kako normalnim, ali ovo što ja od prvog dana doživljavam na tim portalima je užas. Ugasio sam danas sve račune na svim takvim portalima na kojima jesam, nema mi smisla. 

Sad mi ostaje samo se nadati da će nekim čudom stati kišiti muškarci jer pojma nemam gdje bi mogao naći potencijalne osim na ovim navedenim portalima.....

Moj prvi post

Iskreno nemam pojma zašto sam odlučio pisati blog. U nedostatku inspiracije blog ima naziv još jedan g blog, ovo g označava gay. Da, još jedan peder koji se želi okušati u svijetu bloganja. Adresa bloga također u nedostatku inspiracije ima mistično surviver-surviver. Možda jednom i otkrijem kako je došlo do toga surviver. Nemam blagog pojma o čemu sam htio ovdje pisati  ali valjda ću kroz pisanje saznati skupa sa vama, ako će me uopće itko čitati. Kako sam novo u ovome, a informatika i internet mi nisu jača strana, malo će potrajati dok sredim izgled bloga kakav bih htio.  Pa lijep pozdrav do čitanja.