Malo morskih slikica

Kako sam se ulijenio sada na ovom odmoru i sve što radim je gledam filmove, uživam u šetnjama, moru i kupanju i roštiljima, mozak mi je potpuno prazan, pa evo malo sličica mjesta moga djetinjstva, gdje ću i slijedeće godine pustiti mozak na pašu i dići sve 4 u zrak....

More

Nakon 12 godina konačno sam došao ''kući''. Već sam zaboravio kako je to kada po noći čuješ šum mora, ujutro galebove, osjećaj noćnoga kupanja i šetanje uz obalu, a u zraku osjetiš miris mora. Pa čak i okus slane vode. Sjećanje na okus mora mi se povratilo rano jutros (prvo kupanje od kada sam stigao) kada me je moj vrli braco odlučio potopiti. To potapanje me podsjetilo na dane kada smo bili djeca i kada smo samo gledali tko će koga potopiti, tko će kome sakriti odjeću, pa čak i na kupanje pred nevrijeme kada je netko iz spačke maknuo sve kamenje na odjeću koju smo ostavili na plaži. Sjećam se da su nečije hlače završile na otvorenom moru. Tokom godina pogubio sam što u rano jutarnjem, što u noćnom kupanju mali milijun stvari ili odjeće. Najvredniji je bio digitalni foto aparat za koji znamo gdje je završio, ali smo ocu slagali da ga je netko ukrao. Taj fotić je igrom slučajeva po ginuo kada je moj brat dopustio nekome iz društva da se ''igra'' sa njim. Bili smo u gumenjaku, srećom pa su neki znali i veslati, kako smo se zezali i naguravali u tom gumenjaku, samo se odjednom začuo zvuk pljuskanja, osoba koja je držala fotić je skupa sa njim završila u vodi. Fotić više nije nikada proradio. Ostao je negdje na dnu mora, par kilometara od obale, dečko ga je prilikom pada samo ispustio. Mnogi od nas su ronili dobra 2h po njega, ali nismo ga nikako mogli naći.

Već sam i zaboravio da u biti volim ljeto, bez obzira što ne mogu van, kada je sunce jako ili temp. pređe famoznih 24, 25°C. Volim to rano dizanje, da se do 8, najkasnije 9 okupam, noćna kupanja, šetnje, roštilj u dvorištu navečer, sjedenje po vani kada padne mrak i ispijanje kave ili čega već. Već sam dva puna dana ovdje i moram priznati da sam nekako sretan, ali i sjetan. Baš sam jučer uz šetnju uz obali pričao dotičnom kako smo baš na mjestu pored kojeg smo prolazili buraz i ja na putu iz škole, razbili staklo sa nekakvom loptom na nekoj trgovini, koja danas više nije trgovina nego kafić. I vidim da sam bio u krivu kada sam mislio kako ja to mjesto ne volim, kako ne pripadam tamo, kako čudno, čovjek tek kada od nečega uzme odmak, vidi stvari jasnije. Tek sada vidim da sam otočko dijete, otočanin, neke stvari su, od nekih navika pa nadalje, zauvijek ostale u meni. Prenjeo sam ih na daleki sjever Hrvatske, a u biti sam duboko u sebi ostao otočanin. Tek sad vidim koliko volim ovo mjesto, otok, ljude malo manje ( u biti u globalu ne volim pretjerano ljude)....

Baš sam jučer sreo i neke ljude iz svog djetinjstva i mladosti, baku Mandu, koja valjda ima preko 100, još dok sam bio klinac je bila jako stara, pa lokalne galebove, koji nikako nisu više u naponu snage, neke ljude iz osnovne škole, prvog dečka u kojeg sam se zatelebao, danas je već pročelav i pomalo mi se čini živčan. Nakon 12 godina sam shvatio da u biti jako volim to mijesto iz kojega sam potekao. Otišao sam sa jedva napunjenih 18 godina i eto me nakon 12 godina. Volim i kuću u kojoj sam odrastao iako sam ju uvijek doživljavao kao neki zatvor. Iako nikada to sve nisam zvao domom, tek sada vidim da mi je to dom u koji ću se uvijek drago vračati. Baš čudno, da mi je trebalo 12 godina odmaka od svega, da vidim nešto što je i svakoj budali jasno.

Za sve one koji su već na moru, koji tek planiraju ići, jedna morska pjesma. Uživajte u ljetu i ljetovanju, život je samo jedan, barem ovaj koji sada živimo, treba iskoristiti svaki dan od njega i što je najbitnije ljudima koje volimo pokazati da su nam bitni. Jer možda baš sutra nećemo više biti ovdje.

Neda Iran, one life lost for a greater cause

Je današnji naslov jednog članka na koji sam nabasao na netu. I pitam se zašto, zašto smo takva odvratna vrsta.

“Nada Iran,” a young girl killed by security forces in Iran has become a martyr for the protesters who are still fronting the streets every day.

Footage of Neda, who has become know as Neda Iran (Neda is “voice” in the local language, hence the translation of roughly Voice of Iran) shows her on the street, bleeding and dying after appearing to have been shot by Iranian Government security forces. Her death has been widely reported and discussed on Iranian blogs, and is only this morning coming to the full attention of the West.

As the situation worsens in Iran, the sad truth is that Neda Iran wont be the last to fall in the valiant struggle for freedom.

Here’s the Neda Iran video. A strict warning: the Neda Iran video contains deeply disturbing images

Za nju i mnoge druge

(Ne)Romantika

Nekada davno bio sam patetično romantičan, ono dečko upozna dečka, pa izlaze, pa hodaju, pa proglase vezu, pa se poseksaju i žive sretno do kraja života. Uživao sam u tužnim srcedrapateljnim pjesmicama i isto takvim filmovima. I jednoga dana, negdje oko 16-e sam postao zagriženi anti romantičar. Valjda je to frustracija progovarala iz mene. Ljubavne pjesmice nisam mogao više čuti, na ljubavne, romantične filmove sam samo odmahivao rukom. Ali negdje duboko u meni je ostao čučati onaj naivni mali romantičar. Iako si to nikako nisam htio priznati.

Kada sam imao 20 godina i otišao volontirati u JAR, upoznao sam jednog Pakistanca po imenu Navim. Već pri samom predstavljanju, ja sam ostao kao zaleđen, bio sam baš kao mumija. Čovjek mi fino pružio ruku, a ja sam izustio nešto jako neartikulirano i po žureći se da se rukujemo, sapleo se o vlastite noge i pao koliko sam dug i širok. Navim je postao objekt svih mojih fantazija i svega što ide uz to. Bilo je očito da sam se zaljubio. Naravno, naivno sam mislio kako to nitko ne kuži, posebno ne on. Cijeli kamp, uključujući i djecu koja su bila već tinejđeri su itekako kužili, ali i oni mlađi. To mi je postalo jasno kada su se curice igrale sa barbikama i kenovima. I tako ja obilazim djecu i vidim kako se one igraju i vjenčavaju te barbike, u jednom trenu malena Kambođanka kaže kako se njen ken ne želi vjenčati sa barbikom jer njen ken (moje ime), voli kena Navima. Mislim da je suvišno ovdje reći da mi je bilo podne. Samo dva dana kasnije, obilazim dječake koji umjesto da su pisali zadaće naganjali su neku loptu i ja ih potjeram da je vrijeme za zadaću, a jedan mali Sudanac od 12 godina, sa kojim sam još uvijek u kontaktu, mi kaže, ne moramo, tvoj dečko nam dao slobodno. Kao u onim kretenskim filmovima, Navim je bio upravo iza mene. Usrao sam se od straha.

3 noći kasnije, sastanak osoblja, ja Navimu ne mogu pogledati oči, ne zbog srama, nego jer svaki pogled na njega napravi pravu malu oluju u mojoj glavi. Te večeri mi se vratila vjera u romantiku. Na kraju sastanka, mislim da su ostali dogovorno nas dvojicu zadužili da sve počistimo, samo da ostanemo sami i nas smo dvojica ostali sami. Iako Navimu, do prije mjesec dana, se nikada nisam otvoreno outao, ali znao sam da zna, ostali smo u kontaktu, kakvom takvom, povremenom jer je lutao po cijelom svijetu, jer se u Pakistan nije htio vračati. Te večeri Navim mi se tako slatko nasmiješio i poklonio mi ručno rađeno srce od slonovače sa posvetom na pakistanskom. Čar je bila u tome što nisam imao pojma što piše, a on mi nije htio otkriti.

Puno godina kasnije slučajno sam otkrio značenje te pjesmice, iako sa Navinom nikada ništa nije bilo osim prijateljstva dan danas imam to srce. U međuvremenu sam odrastao, uslijed mnogih razočaranja i svega pomalo, opet se počeo gubiti romantičar u meni. Pogodite što, opet se vratio, samo radi jedne pjesme koju mi je netko poslao. Rijeka snova Nene Belan. Baš čudno kako nas sitnice poput obične ljubavne pjesmice ili sitnog poklona, od prave osobe mogu podignuti da smo danima dobre volje. Iako pošiljatelj ove pjesmice je zbrkan kao i ja i ni sam ne zna što hoće, iako zna vrlo dobro da sam ja davno pao na njega i što želim, iako je to suprotno onome što on želi, ipak mi je dao neki znak pažnje zbog kojega sam ja bio sretan kao malo dijete. I opet mi se vratila vjera u romantiku i čovjeka kao čovjeka i neka nada da još uvijek ima ljudi kojima seks nije primaran i kojima je gušt neki oblik zavođenja kao neki ulet, umjesto onog a ili p? Seks tu i tu, tad i tad. Ili sam to ja opet samo naivan?

Nije da sam sada neki čistunac, nisam, smatram seks nečim prirodnim i normalnim, ali da moram mijenjati partnere kao čarape i ići u krevet sa bilo kim me baš i ne privlači. Nikada me nije. U biti ne mogu si zamisliti seks sa nekim za koga ne osjećam ništa, a tu su i neke druge stvari koje me koče. Malo sam introventiran i iskompleksiran svojim cjelokupnim izgledom jer sam kao dijete izgorio i imam posljedice eksplozije fosfora u lice dan danas. Mislim da sam i zato postao ogorčen tokom godina i izgubio vjeru u romantiku. Ali opet i da nisam, mislim da bih bio takav, ne mogu shvatiti ljude kojima je seks sa bilo kim i svako malo drugi partneri nešto normalno. Nekako mi je to isprazno. Ne vidim smisao u tome, osim one obične animalne seksualne zadovoljštine. Kako god ja sam sretan i biti ću još neko vrijeme dok me realnost ne opali po glavi, do tada po 150-put uživam u pjesmici koju sam dobio.

Od kada te nema

Jedna stranica moga dnevnika kada sam imao 16 godina, posvećena je mojoj mami

------------------------------------------------------------------------------------------

Ne sjećam te se više, tvoje lice je u magli, a glas tako dalek. Pokušavam se sjetiti tvoga lica, tvoga glasa, tvoga smijeha. Tiho kroz prste propuštam požutjele fotografije nekog drugog vremena. Pitam se kako bi izgledao naš život da si ovdje, da smo rasli uz tebe, kakvi bi ispali, gori ili lošiji, bi li bili bolji ili gori ljudi. Nikada nećemo saznati, no mislim da je stari napravio jebeno dobar posao sa nama. Nije ni njemu bilo lako. Kada sam se probudio iz kome bio je kao zombi, živi mrtvac, kada sam došao kući nakon dvije godine, bio je kao robot. Ne znam nikada jeli nekoga imao. Marko ne priča o tome periodu uopće kada sam ja bio u bolnici, a on i tata bili sami.

Brzo si otišla, prebrzo po meni. Nekako imam osjećaj da se nismo oprostili kako spada, da si nismo stigli puno toga reći, no nema veze znam da si tu negdje. Danas sam dobio 5 iz povijesti, ali i komada iz matematike, još malo pa će i kraj. Tata je Marku kupio novi bicikl jer će proći sa 4. Skinuo se sa tableta, bolje mu je. Ali i dalje ide psihologu. Ja ću svoje morati piti doživotno. Lijepo sam se usosio jelda. Sad bi me sigurno korila. Sve radi glupe mačke.

Znaš jako mi je čudno vidjeti nas 4 na tim fotografijama, kao da je netko višak, odnosno manjak na novima. Mislim da je tata ostao izgubljen nakon svega, ne znam kada sam ga vidio da se smije, uopće se ne smije. Nasmijao se samo kada sam se probudio iz kome, onda je čak i plakao. Mislio sam da će tata me onda ubiti od batina, uplašio sam se kada sam ga vidio, probudim se iz kome i hoću pobjeći iz kreveta, a ne mogu nikuda, a on je počeo plakat. Znao sam već onda kakvu smo pizdariju izveli, mislim da je Marku teže nego meni, previše se trudi oko mene. Znaš kako mi je tata rekao da te više nema, pitao me da li se sjećam što se desilo, a ja sav zamotan, na umjetnim plućima i srcu kažem da, a on da li se sjećam svega, rekao sam da, a on meni znaš da mame više nema, neće se vratiti, sa anđelima je, rekao sam da i umjesto da šutim kažem nije sa anđelima, tu je pored nas, kasnije će iči anđelima. Kakav je samo izraz lica složio, zvao doktora da sam prolupao, da sam u šoku, a doktor njemu, hm tko nam jamči da nije tu, dijete je vjerojatno iskusilo neke parapsihološke pojave, ako ne prođe, vodite ga psihologu ili svećeniku, ipak je bio 10 mjeseci u komi.

Da su samo znali što sam sve vidio i doživio u toj komi, neke stvari još uvijek nisu otišle i još uvijek ih osjećam samo sam sada pametniji pa šutim o tome. Ona sestra jadna se sva ušokirala kada sam pitao za Nenu. Kako znaš za njega, kako znaš, došao je puno iza tebe u komi i otišao anđelima prije nego si se ti probudio, stala je kreštati na mene.

Dan danas se bojim vatre, znaš da me plaši i onaj plamenik na peći, samo gledam kada će buknuti i zahvatiti nešto i zapaliti cijelu kuću. Šašavo zar ne? Stalno se toga bojim, kada je ljeto, kada vidim neke bačve sa sumnjivim sadržajima stalno mislim kako je to fosfor i kako je jako vruće i da će mi to eksplodirati ponovo u lice i buknuti vatra. Jako često sanjam to sve iznova. Čujem ti glas kako vičeš na Marka di ti je brat, di ti je brat, reci mi di je. I samo odjednom kroz sav onaj plamen ulaziš i tražiš me. Znam da si me pronašla, da si me uzela i ne sjećam se ničega do onog trena kada si me bacila kroz prozor, nisam ništa osjećao osim kao da mi je cijelo tijelo kao od gume, ili rastopljene plastike, dim je išao iz mene. Ali još se pokušavam sjetiti kada je vatra krenula, prije nego sam ušao u šupu po mačku ili kasnije? Znam da je Marko bacio šibicu na kutije, ja sam otišao po mačku i znam da je bila vatra i da sam se htio skloniti među bačve, kada je ta jedna eksplodirala meni u lice. nakon toliko godina još se ne mogu sjetiti što je točno kojim redom bilo.

Nadam se da je tebi lijepo na onom mjestu na koje si otišla i da nas povremeno pogledaš jer ja često mislim o tebi i pitam se kako bi sve bilo da nisam ušao po mačku. Nikada si to neću oprostiti. A mislim da ni Marko neće, ja sam mu živi podsjetnik na to da je on bacio šibicu na kutije. Ali ja znam nešto što oni ne znaju, ono što znaš i ti, neka to ostane naša tajna do ponovnog susreta.

-----------------------------------------------------------------------------------------

za jedan nevidiljivi svijet koji postoji oko nas ali je nama ne shvatljiv i svima koji su ga iskusili i onima svijetlima koji mu pripadaju. (znam da ću nakon ovoga za mnoge biti luđak, ali me to ne dira, jer sam bio tamo i znam da postoji samo na drugim razinama svijesti)

Nekada ipak treba izaći na izbore

Da ne treba uvijek bojkotirati neke izbore svjedoči i vijest o ulasku dosta zastupnika ekstremne desnice u EU parlament. Odaziv građana EU na izbore bio je slab i tako su ultra desničari dobili po oko sve skupa 6-8 zastupnika. Istina, to je zanemariv broj, ali što da je još više takvih glasača izašlo na izbore i da su pomeli sve ostale kandidate?

Kod ovakvih kandidata i onih koji ih podržavaju mi neke stvari nikada nisu bile jasne, očito je da se radi o ljudima sa jako smanjenom sposobnošću rasuđivanja, jer ono na što se pozivaju je u potpunosti oprečno njihovim stavovima. I najbolje od svega, u jeku ove krize, pada vrijednosti i hrpe očajnih ljudi ponavlja se obrazac hitlerovog* uspona. Tko je bio hitler, prije nego je postao ono što jeste i kako se uopće uzdigao, kako je jedan ne baš perspektivni soboslikar poveo tolike mase za sobom. Odgovor je jednostavan, ljudima trebaju krivci. On ih je našao, u Židovima. Baš kako Jobbik (mađarska ekstremna desnica) za sve probleme u Mađarskoj krivi Rome, Slovačka mađarsku manjinu, wilders (nizozemski nacist) krivi islam i muslimanske doseljenike. Vidite li paralelu? Odjednom svi ti likovi se uzdižu, pozivaju se sve i jedan na Bibliju, na čistu rasu, tradicionalne vrijednosti i ostale iskonske vrednote. Ne znam zašto ali imam osjećaj da niti jedan od tih majmuna nije nikada Bibliju pročitao.

Ono što mi nikada nije bilo jasno, od kuda im uopće ta idea o čistim rasama, da je jedan narod ili rasa bolji od neke druge rase ili naroda? Zar čovjek nije svuda čovjek? Neke stvari ne biramo, dane su rođenjem. Ponekad poželim takve kretene, jednostavno uzeti i baciti upravo u zemlju gdje su po njemu prezreni, da vidi da su to ljudi, da vidi zašto jedan Iranac bježi iz svoje domovine, da vide kako drugi žive. Dotični Wilders je svoje vremeno zaradio zabranu ulaska u Veliku Britaniju zbog toga što je prozvao K'uran fašističkom knjigom, knjigu staru koliko su stare i religije, knjigu nastalu prije samog pojma fašizam nazvao je fašističkom, a on istovremeno ide hitlerovim stopama. Nešto malo čovjek kontrira sam sebi. Isti taj lik je napravio spot sa terorističkim napadima i ekstremnim islamistima, kao da su oni svi tobože krivi za sve loše u svijetu? Isto tako njegov istomišljenik samo druge vjere kojemu je zapad oličenje zla, po imenu Osama Bin Laden, je mogao napraviti isto takav spot sa srednjovjekovnim mučenjima, crnim robovima, nasilnim pokrštavanjima, pedofilijom, pokoravanjem cijele Južne Amerike silom i staviti prekriženu Bibliju na kraju spota i reći zabranimo Bibliju, to je fašistička knjiga. Fašist nešto proziva fašističkim, malo paradoksalno, zar ne?

Ovo je dokaz da neke izbore ne treba bojkotirati, jer ovakvi kreteni dobiju šansu, a ta šansa ima je dovoljna da se povijest ponovi, a da se mi ni ne snađemo, oni jesu manjina, ali vrlo glasna i vrlo učinkovita. Oni su opasnost za djecu i mlade i zato im ne treba dati šansu. Zamislite si da u HR gotovo svi bojkotiraju izbore, izađu svi simpatizeri Hrvatske čiste stranke prava i njeni pobornici i ona odnese pobjedu i vlada Hrvatskom slijedeće 4 godine. Što bi se desilo da ta stranka dobije šansu u Hrvatskoj kao vladajuća. A sada si zamislite da takve sve stranke radi pasivnosti većine odnesu pobjedu za EU parlament i budu većina u parlamentu. Osobno mislim da su se svi opustili u gotovo cijelom svijetu po pitanju izbora, zašto bi glasali dobro nam je. Eto zašto, ovo je upravo razlog, da ovakve stranke nikada ali nikada više ne dobiju šansu kakvu je dobio hitler. Sve što je radikalno nije dobro. Na ovakvim temama uvijek se sjetim ove stvari, ne znam zašto, možda ima veze sa nametanjem mišljenja i represije.

p.s. pojma nemam koji je vrag sa fontom?!

Umoran sam

Znam kako će ovo zvučati patetično, ali ja sam umoran, ne onim klasičnim umorom, nego umoran sam od života. Dosta mi je života, ljudi, ma svega. Ovo stanje, moje, traje već neko vrijeme i samo se produbljuje, dok sam bio klinac još je nekako išlo. Oko 12-e godine me stalo ovo pucati, pauza je nastala u mojim dvadesetima kada sam otišao kao volonter u kamp Djeca vatre. Zašto uopće živimo, rodimo se, nastradamo, oporavimo, školujemo, zaljubimo, od ljubimo, pa opet.

Sada kukam, ali baš se osjećam umornim, krenulo je danas oko podneva kada sam pročitao onaj proglas Hrvatske čiste stranke prava u kojem pozivaju svu silu ista (aka nacista i sličnih) da im se pridruže u subotnjem anti gay prosvjedu. Koji je ***rac tim ljudima, zar oni nemaju živote, pametnije stvari se za baviti?! Očito nemaju, njihovi kokošji mozgovi ne mogu pojmiti neke stvari i procesuirati ih kako spada. U biti zašto se danas ovako osjećam, pojma nemam, ali znam da je uzrok uvijek muškarac. Pa tako i u ovom slučaju, zateleban sam. On nije. Još samo jedan u nizu, radi kojega ću načisto prolupati, još samo jedno razočarenje u životu. Tim mi je gore jer mi se javio brat, blizanac, jednojajčani, živi i radi u Nizozemskoj, odgaja sa svojim dečkom klinca njegove sestre. Kao sol na ranu, on se razvezo o svom životu, a ja sam tupo gledao kroz prozor i pokušavao zapamtiti bilo što, što mi govori.

U tog tipa sam zateleban već 5 godina, mogu reći da smo u neku ruku frendovi. Puko sam još jučer radi glupe roštiljade kod njegovog frenda na koju me zvao, ali naravno, ja i kada nešto želim napraviti, nekuda ići kada me se pozove, ne mogu, ili zbog love ili kao u jučerašnjem slučaju, ne smijem van kad je temperatura iznad prokletih 24-25°C. I sve mi se vratilo, cijelo djetinjstvo, djeca idu na plažu, buraz sa ekipom ide na kupanje, nogomet, košarku,krađu smokava, a ja u zamračenoj sobi čekam da tata zamrači cijelu kuću, da mogu hodati po kući i da po uključi mali milijun ventilatora, sada mi jasno zašto smo uvijek imali velike račune za struju preko ljeta. Mrzim ljeto. I što je još gore, on kaže ok ne ću te nagovarati i ode, a ja za pola sata kroz prozor čujem klince iz susjedstva kako se deru da idu na kupanje na Dravu.

Već cijeli tjedan ne mogu ništa raditi, koncentracija mi je katastrofa, samo o njemu mislim i o tome što imamo, odnosno nemamo, osjećam se tako umoran, najradije bi zaspao i više se nikada ne probudio. Znam da sam sad stvarno patetičan, ali baš se tako osjećam, emotivno zbrkan. Zašto sve mora biti tako komplicirano. Zašto je sve sa muškarcima kod mene tako spetljano? Cijeli dan se polubijam sa ovom stvari, baš se tako osjećam kao u toj pjesmi.