Od kada te nema

Jedna stranica moga dnevnika kada sam imao 16 godina, posvećena je mojoj mami

------------------------------------------------------------------------------------------

Ne sjećam te se više, tvoje lice je u magli, a glas tako dalek. Pokušavam se sjetiti tvoga lica, tvoga glasa, tvoga smijeha. Tiho kroz prste propuštam požutjele fotografije nekog drugog vremena. Pitam se kako bi izgledao naš život da si ovdje, da smo rasli uz tebe, kakvi bi ispali, gori ili lošiji, bi li bili bolji ili gori ljudi. Nikada nećemo saznati, no mislim da je stari napravio jebeno dobar posao sa nama. Nije ni njemu bilo lako. Kada sam se probudio iz kome bio je kao zombi, živi mrtvac, kada sam došao kući nakon dvije godine, bio je kao robot. Ne znam nikada jeli nekoga imao. Marko ne priča o tome periodu uopće kada sam ja bio u bolnici, a on i tata bili sami.

Brzo si otišla, prebrzo po meni. Nekako imam osjećaj da se nismo oprostili kako spada, da si nismo stigli puno toga reći, no nema veze znam da si tu negdje. Danas sam dobio 5 iz povijesti, ali i komada iz matematike, još malo pa će i kraj. Tata je Marku kupio novi bicikl jer će proći sa 4. Skinuo se sa tableta, bolje mu je. Ali i dalje ide psihologu. Ja ću svoje morati piti doživotno. Lijepo sam se usosio jelda. Sad bi me sigurno korila. Sve radi glupe mačke.

Znaš jako mi je čudno vidjeti nas 4 na tim fotografijama, kao da je netko višak, odnosno manjak na novima. Mislim da je tata ostao izgubljen nakon svega, ne znam kada sam ga vidio da se smije, uopće se ne smije. Nasmijao se samo kada sam se probudio iz kome, onda je čak i plakao. Mislio sam da će tata me onda ubiti od batina, uplašio sam se kada sam ga vidio, probudim se iz kome i hoću pobjeći iz kreveta, a ne mogu nikuda, a on je počeo plakat. Znao sam već onda kakvu smo pizdariju izveli, mislim da je Marku teže nego meni, previše se trudi oko mene. Znaš kako mi je tata rekao da te više nema, pitao me da li se sjećam što se desilo, a ja sav zamotan, na umjetnim plućima i srcu kažem da, a on da li se sjećam svega, rekao sam da, a on meni znaš da mame više nema, neće se vratiti, sa anđelima je, rekao sam da i umjesto da šutim kažem nije sa anđelima, tu je pored nas, kasnije će iči anđelima. Kakav je samo izraz lica složio, zvao doktora da sam prolupao, da sam u šoku, a doktor njemu, hm tko nam jamči da nije tu, dijete je vjerojatno iskusilo neke parapsihološke pojave, ako ne prođe, vodite ga psihologu ili svećeniku, ipak je bio 10 mjeseci u komi.

Da su samo znali što sam sve vidio i doživio u toj komi, neke stvari još uvijek nisu otišle i još uvijek ih osjećam samo sam sada pametniji pa šutim o tome. Ona sestra jadna se sva ušokirala kada sam pitao za Nenu. Kako znaš za njega, kako znaš, došao je puno iza tebe u komi i otišao anđelima prije nego si se ti probudio, stala je kreštati na mene.

Dan danas se bojim vatre, znaš da me plaši i onaj plamenik na peći, samo gledam kada će buknuti i zahvatiti nešto i zapaliti cijelu kuću. Šašavo zar ne? Stalno se toga bojim, kada je ljeto, kada vidim neke bačve sa sumnjivim sadržajima stalno mislim kako je to fosfor i kako je jako vruće i da će mi to eksplodirati ponovo u lice i buknuti vatra. Jako često sanjam to sve iznova. Čujem ti glas kako vičeš na Marka di ti je brat, di ti je brat, reci mi di je. I samo odjednom kroz sav onaj plamen ulaziš i tražiš me. Znam da si me pronašla, da si me uzela i ne sjećam se ničega do onog trena kada si me bacila kroz prozor, nisam ništa osjećao osim kao da mi je cijelo tijelo kao od gume, ili rastopljene plastike, dim je išao iz mene. Ali još se pokušavam sjetiti kada je vatra krenula, prije nego sam ušao u šupu po mačku ili kasnije? Znam da je Marko bacio šibicu na kutije, ja sam otišao po mačku i znam da je bila vatra i da sam se htio skloniti među bačve, kada je ta jedna eksplodirala meni u lice. nakon toliko godina još se ne mogu sjetiti što je točno kojim redom bilo.

Nadam se da je tebi lijepo na onom mjestu na koje si otišla i da nas povremeno pogledaš jer ja često mislim o tebi i pitam se kako bi sve bilo da nisam ušao po mačku. Nikada si to neću oprostiti. A mislim da ni Marko neće, ja sam mu živi podsjetnik na to da je on bacio šibicu na kutije. Ali ja znam nešto što oni ne znaju, ono što znaš i ti, neka to ostane naša tajna do ponovnog susreta.

-----------------------------------------------------------------------------------------

za jedan nevidiljivi svijet koji postoji oko nas ali je nama ne shvatljiv i svima koji su ga iskusili i onima svijetlima koji mu pripadaju. (znam da ću nakon ovoga za mnoge biti luđak, ali me to ne dira, jer sam bio tamo i znam da postoji samo na drugim razinama svijesti)