More

Nakon 12 godina konačno sam došao ''kući''. Već sam zaboravio kako je to kada po noći čuješ šum mora, ujutro galebove, osjećaj noćnoga kupanja i šetanje uz obalu, a u zraku osjetiš miris mora. Pa čak i okus slane vode. Sjećanje na okus mora mi se povratilo rano jutros (prvo kupanje od kada sam stigao) kada me je moj vrli braco odlučio potopiti. To potapanje me podsjetilo na dane kada smo bili djeca i kada smo samo gledali tko će koga potopiti, tko će kome sakriti odjeću, pa čak i na kupanje pred nevrijeme kada je netko iz spačke maknuo sve kamenje na odjeću koju smo ostavili na plaži. Sjećam se da su nečije hlače završile na otvorenom moru. Tokom godina pogubio sam što u rano jutarnjem, što u noćnom kupanju mali milijun stvari ili odjeće. Najvredniji je bio digitalni foto aparat za koji znamo gdje je završio, ali smo ocu slagali da ga je netko ukrao. Taj fotić je igrom slučajeva po ginuo kada je moj brat dopustio nekome iz društva da se ''igra'' sa njim. Bili smo u gumenjaku, srećom pa su neki znali i veslati, kako smo se zezali i naguravali u tom gumenjaku, samo se odjednom začuo zvuk pljuskanja, osoba koja je držala fotić je skupa sa njim završila u vodi. Fotić više nije nikada proradio. Ostao je negdje na dnu mora, par kilometara od obale, dečko ga je prilikom pada samo ispustio. Mnogi od nas su ronili dobra 2h po njega, ali nismo ga nikako mogli naći.

Već sam i zaboravio da u biti volim ljeto, bez obzira što ne mogu van, kada je sunce jako ili temp. pređe famoznih 24, 25°C. Volim to rano dizanje, da se do 8, najkasnije 9 okupam, noćna kupanja, šetnje, roštilj u dvorištu navečer, sjedenje po vani kada padne mrak i ispijanje kave ili čega već. Već sam dva puna dana ovdje i moram priznati da sam nekako sretan, ali i sjetan. Baš sam jučer uz šetnju uz obali pričao dotičnom kako smo baš na mjestu pored kojeg smo prolazili buraz i ja na putu iz škole, razbili staklo sa nekakvom loptom na nekoj trgovini, koja danas više nije trgovina nego kafić. I vidim da sam bio u krivu kada sam mislio kako ja to mjesto ne volim, kako ne pripadam tamo, kako čudno, čovjek tek kada od nečega uzme odmak, vidi stvari jasnije. Tek sada vidim da sam otočko dijete, otočanin, neke stvari su, od nekih navika pa nadalje, zauvijek ostale u meni. Prenjeo sam ih na daleki sjever Hrvatske, a u biti sam duboko u sebi ostao otočanin. Tek sad vidim koliko volim ovo mjesto, otok, ljude malo manje ( u biti u globalu ne volim pretjerano ljude)....

Baš sam jučer sreo i neke ljude iz svog djetinjstva i mladosti, baku Mandu, koja valjda ima preko 100, još dok sam bio klinac je bila jako stara, pa lokalne galebove, koji nikako nisu više u naponu snage, neke ljude iz osnovne škole, prvog dečka u kojeg sam se zatelebao, danas je već pročelav i pomalo mi se čini živčan. Nakon 12 godina sam shvatio da u biti jako volim to mijesto iz kojega sam potekao. Otišao sam sa jedva napunjenih 18 godina i eto me nakon 12 godina. Volim i kuću u kojoj sam odrastao iako sam ju uvijek doživljavao kao neki zatvor. Iako nikada to sve nisam zvao domom, tek sada vidim da mi je to dom u koji ću se uvijek drago vračati. Baš čudno, da mi je trebalo 12 godina odmaka od svega, da vidim nešto što je i svakoj budali jasno.

Za sve one koji su već na moru, koji tek planiraju ići, jedna morska pjesma. Uživajte u ljetu i ljetovanju, život je samo jedan, barem ovaj koji sada živimo, treba iskoristiti svaki dan od njega i što je najbitnije ljudima koje volimo pokazati da su nam bitni. Jer možda baš sutra nećemo više biti ovdje.