Nesanica

Već dugo nisam probdio cijelu noć , vrteći DVD-e, pa malo šaltajući TV program, on je spavao kao top pored mene, pod nogama psi, pored kreveta mačke i svi spavaju, osim mene. Cijeli noćni program sam pogledao, od HRT-a, oba, Nove, RTL-a, TV1000, Halmarka, čak i dio str8 pornića na SeksGold TV, malo cro music chanela, negdje oko 1 sat u noći izašao sam na balkon i gledao sijevanje, lomljenje grana, u 5 sam odlučio skuhati kavu i prošetati pse. Inače subotnji noćni program i nije tako loš, za one koji ga uspiju dočekati.

Ponekada mi, kao danas, baš paše ta nesanica, dočekaš zoru, cijelu noć mir i tišina, lagani povjetarac struji kroz stan, a ja u nekom polu svijetu niti sna niti jave, na nekom rubu. Obično u noćima nesanice imam kreativne udare, pun sam inspiracije i raznih idea, naravno pola ih ne ostvarim nikada. Ovo mi je prva noć koju sam probdio pored nekoga tko je u dubokom snu, pa je nekako i posebna. Po prvi put u životu sam dočekao zoru, a da netko spava pored mene, nekako dobar osjećaj, kao da je sve moguće dok ga gledaš polu gologa, pokrivenoga sa djelićima plahte koja je sva nekako ufufljana oko njega, kao da sam gledao remek djelo prirode, nisam mogao odoljeti, a da ne napravim par fotki kako spava. Ima nešto posebno, nekako čarobno u tom promatranju. Slušati kako diše, promatrati kako se tu i tamo pomakne, okrene. Nisam se nikada ovako dobro osjećao kao ovo jutro. Možda i jutarnja play lista Radia Antene tome pridonosi, ali baš sam nekako spokojan. Predivan je dok spava, predivan je i inače, ali tek sam sada primijetio koliko je divan, ne mislim tjelesno, je i tjelesno, ali ovo ne znam, kao da dolazi iznutra. Nikada nitko kod mene nije izazvao ovakve osjećaje kakve izaziva on. Sa nikim, nikada, nisam se ovako osjećao kao sa njim, puno se puta pitam koji **rac on vidi u meni jer dejtao sam i prije njega. Neuspješno, jer oni koji me ne bi odmah otpilili, učinili bi to nakon 15 minuta kave jer ne spadam u neke standarde tipičnog pedera kakav se traži. Nisam lijep, što više, lice mi je unakaženo jebenim fosforom, nisam atletski građen, fakat pojma nemam što on u meni vidi. Nije da se bunim, samo ne kužim, kada te masa frajera otpili samo tako, da ni ne trepnu, kada naleti jedan koji te ne otpili nije ti baš sve jasno. Sve ti bude čudno što netko želi biti s tobom.

Nisam čak ni zaljubljen više u njega, to mi je definitivno postalo jasno ove noći, dok sam ga promatrao i slušao njegovo disanje, kroz glavu mi je prošlo da za njega osjećam puno više. Ne znam da li je to ljubav, ali je jebeno dobar osjećaj, nikada ga do sada nisam osjetio sa nikim, sa njim ga imam već duže vrijeme. Koliko ćemo trajati, nemam pojma, nadam se zauvijek, ali znam da ću od sada živjeti za svaki trenutak sa njim, iskoristiti ga maksimalno. Nema ništa ljepše od ovog osjećaja, kada vani sviće zora, a znaš da netko tko će i sutra biti tu, spava u tvom krevetu.

Ovo je maloprije bilo na anteni, dobra stvar.

Kromanjonac versus homo sapiens

(isprike svima, nemam baš neke inspiracije ovih dana, ali ovo mi se baš motalo ovih dana po glavi)

Došao je i taj dan, don kromanjon sazove presicu za klesače kamena, koji neumorno njegov monolog sa svrdlima tuckaju u kamenje da bi sutra velike kamene ploče došle do svakog stanovnika jednog malog grada. U jednom trenu jedan ništavni, nimalo značajan klesač kamenja se usudio don kromanjonu uputiti nekakvo pitanje vezano za nekakve tamo vrtiće, koga briga za to, valjda don kromanjon, baš kao i njegov brat don kromanjonus agramus ima pravo davati poslove kome on želi, vidno frustriran, briše znoj sa čela, crveni se u licu i odjednom uzvikne:

-Jedite govna- klesači kamenja ostanu osupnuti ovakvom reakcijom, don kromanjon valjda za primjer svima ostalima saspe još salvu razno raznih izraza i istjera klesača kamenja van iz prostorije.

U nekom drugom gradu njegov brat don kromanjon agramus vodi bitku sa izbornom utrkom, službeno objavio kako se kandidira za poglavicu plemena. Ako dobije mogao bi si uzeti šamana Luku za duhovnog vođu koji bi nekim vrađbinama, (naravno uz prisustvo hitne pomoći jer ne želimo da itko od čelnika našeg malog plemena umre radi bunikinog kompota), mogao nekako poništiti one wc-e za milju kuna. Kapetan sigurne plovidbe poznati naš barba Luka mogao bi biti glavni za prometnu infrastrukturu, jer eto čovjek ima odličan smisao za postavljanje ljudi u razne direktorske fotelje, pa će naše malo pleme sigurno graditi ceste, pruge, brodove i mi ćemo sretni i bez imalo straha sjedati u čuda najnovije tehnike da bi došli sa točke A do točke B.

Naša rajska djeva može biti prva žena na čelu našeg malog plemena, naša Tereza, naša majka, kojoj suze iz očiju kanu svaki put nad pričom običnog čovjeka našeg malog plemena, naravno da se nečemo ljutiti kada tu i tamo netko od nas dobije promptni otkaz zbog tamo nekakve majice od posebnog materijala sa slovima, pa pobogu kako bi se mogli ljutiti na nju, kada je ona naša majka, majka kojoj je istinski stalo do njene dječice, majka koja je shvatila da je ostala bez financija jer je otac ostavio sve i otišao na jedrenje, možda se nikada ne vrati. I sirota naša majka umjesto plača, kako i priliči tamo nekoj ženi našeg plemena, ona hrabro otare suze sa lica i kaže spasit ću vas djeco moja, nemamo baš novaca ali snaći ćemo se, jesti ćemo svaki dan krumpir salatu, plaće ćemo malo skresati, malo ću dići cijene tu i tamo.

I zbog ovog ludog kruga opet se vraćamo našem don kromanjonu koji jadan ne zna što će i kako će, na ćelu je omanjeg regionalnog plemena i što sada, kako djeci dati udžbenike. On koji ima malo tajkunsko carstvo ne zna kako bi riješio taj problem. Sazove on dobrotvorni domjenak za prikupljanje novca za dječje udžbenike. Pozove sve svoje poslovne ''prijatelje'' i obične ''prijatelje'' i skupe oni 7 milijuna kuna. Velika cifra nema što.

Naše malo pleme cikće od radosti, slavi don kromanjona, slavi našu majku, slavi barba luku, slavi don kromanjonusa agramusa, opet i opet i opet iznova, a nekolicina pripadnika našeg malog plemena pita se se gdje su to dospjeli, zar su svi poludjeli i razmišlja o tamo nekim zapadnim zemljama gdje su kromanjonci navodno davno izumrli....

Samo se nisu sjetili naplaćivati ulaznice u naše malo pleme tamo nekim europljanima koji bi gledali tijek evolucije iz prve ruke...

Mediji našeg malog plemena su prepuni raznih Gotovčevih, Lambaši, Radeljaka pa je tako nastao i novi ljetni hit po imenu My name is dikan. I naša mladunčad baš želi biti poput njih, poznati i slavni, curice žele biti prave nivesice, pokosice, dolores, simonice, dečkići baš maštaju kako je to biti don kromanjonus i imati para, ili se zvati ante, ili možda čak dikan, to ti jamči da ćeš jednog dana imati jahtu i mladu koku pri ruci.

Otvorimo ulaze, upad 50kn po osobi, za djecu do 13 godina samo 25, dođite i gledajte razvoj evolucije ljudskog roda u naše malo pleme, nečet epožaliti, a mi ćemo fino zaraditi, pa ćemo možda umjesto krumpir salate jedan dan si moći priuštiti grah salatu.

Kasno paljenje

Stvarno ne znam što mi je ovih zadnjih par dana kako sam se vratio sa mora, okrečio stan, malo promijenio raspored namještaja. Da li mi je to ljeto udarilo u glavu, rješavanje nekih nesređenih odnosa, čak me ne dira ni moja vlastita financijska situacija radi koje sam dosta blizu životarenja. Da li je ovo što mi se dešava nekakvo kasno paljenje, tjelesno ispoljavanje propuštenog, pojma nemam, znam samo da imam užasnu potrebu za seksom, ne bih čak rekao ni da sam napaljen, nisam, to jest nisam dok ne vidim dotičnoga, kada ga vidim, hm, ruka pod majicu, pusica sim, pusica tam, ruka sim, ruka tam i prije nego se jadan snađe već mu raskopčavam hlače. Ok nije strašno, svi imamo tu i tamo te potrebe, ali po tom pitanju ja sam prolupao, nikada ali stvarno nikada se nisam ovako osjećao, surfam netom besciljno i samo odjednom shvatim da sam na jednoj od mnogih porno stranica, gledam zgodne klipiće i fotkice......

Spadam pod one koji su čari seksa otkrili jako kasno, naglasak na jako. Stvarno jako kasno. Neki prvi seksualni kontakt, gdje čak nije bilo onih stvari koje se mogu nazvati seksom imao sam prije nešto više od 4 mjeseca, baš seks kao seks nešto manje od 4 mjeseca. Da li je ovo moje stanje kasno paljenje na propušteno, pojma nemam, ali paše. Dotičnoga dovodim do toga, da me jutros pri odlasku na posao preklinjao da ga pustim kada se vrati da spava, da me ne može pratiti više, da je njemu 14 puta u jednoj večeri/jutru previše i da ide u svoj stan naspavati se. Na tu njegovu izjavu, ja sam zaključio, ja sam pukao, ali ne mogu si pomoći, kada ga vidim kako se zavali na kauč ne mogu si pomoći a da ga ne taknem, gurnem ruku pod majicu, prelazim prstima po trbuhu, spuštam se prema njegovom međunožju ili pak prelazim mu prstima po leđima, kružim prstima po njegovim širokim ramenima. Kao da mu uhvati neka luda groznica i ako nešto ne poduzmem razboljet ću se.

Brat mi je rekao da imam jako čudan pogled, na granici gladno sluđenog i polu sanjarskog, da pola vremena koje provede sa mnom ima osjećaj kao da mislima uopće nisam prisutan, što je najbolje, pogodio je. Stvarno ne znam što mi se dešava, ali sada razumijem ljude koji se pipaju i šlataju u javnosti, klince koji nasred trga vade krajnike jedni drugima, parove po parkićima koji dobro da se ne skinu, parove po skrivenim plažama, pa čak i neke ljude kojima sam znao reći neka si nađu sobu, sada ih stvarno razumijem. Ja sam bio frustrirani namčor kojeg bi takav prizor podsjetio na ono što nema, a želi. A sada na takav prizor imam reakciju joj kako su slatki, kako im je lijepo i fino.

Pitanje za ono malo ljudi koji me čitaju, jesam ja normalan ili je vrijeme da se prijavim za Vrapče?Ako sam normalan, da li da imam hitnu pomoć u pričuvi za dotičnoga?

Ovo sam ja zadnjih par dana.......

Malo morskih slikica

Kako sam se ulijenio sada na ovom odmoru i sve što radim je gledam filmove, uživam u šetnjama, moru i kupanju i roštiljima, mozak mi je potpuno prazan, pa evo malo sličica mjesta moga djetinjstva, gdje ću i slijedeće godine pustiti mozak na pašu i dići sve 4 u zrak....

More

Nakon 12 godina konačno sam došao ''kući''. Već sam zaboravio kako je to kada po noći čuješ šum mora, ujutro galebove, osjećaj noćnoga kupanja i šetanje uz obalu, a u zraku osjetiš miris mora. Pa čak i okus slane vode. Sjećanje na okus mora mi se povratilo rano jutros (prvo kupanje od kada sam stigao) kada me je moj vrli braco odlučio potopiti. To potapanje me podsjetilo na dane kada smo bili djeca i kada smo samo gledali tko će koga potopiti, tko će kome sakriti odjeću, pa čak i na kupanje pred nevrijeme kada je netko iz spačke maknuo sve kamenje na odjeću koju smo ostavili na plaži. Sjećam se da su nečije hlače završile na otvorenom moru. Tokom godina pogubio sam što u rano jutarnjem, što u noćnom kupanju mali milijun stvari ili odjeće. Najvredniji je bio digitalni foto aparat za koji znamo gdje je završio, ali smo ocu slagali da ga je netko ukrao. Taj fotić je igrom slučajeva po ginuo kada je moj brat dopustio nekome iz društva da se ''igra'' sa njim. Bili smo u gumenjaku, srećom pa su neki znali i veslati, kako smo se zezali i naguravali u tom gumenjaku, samo se odjednom začuo zvuk pljuskanja, osoba koja je držala fotić je skupa sa njim završila u vodi. Fotić više nije nikada proradio. Ostao je negdje na dnu mora, par kilometara od obale, dečko ga je prilikom pada samo ispustio. Mnogi od nas su ronili dobra 2h po njega, ali nismo ga nikako mogli naći.

Već sam i zaboravio da u biti volim ljeto, bez obzira što ne mogu van, kada je sunce jako ili temp. pređe famoznih 24, 25°C. Volim to rano dizanje, da se do 8, najkasnije 9 okupam, noćna kupanja, šetnje, roštilj u dvorištu navečer, sjedenje po vani kada padne mrak i ispijanje kave ili čega već. Već sam dva puna dana ovdje i moram priznati da sam nekako sretan, ali i sjetan. Baš sam jučer uz šetnju uz obali pričao dotičnom kako smo baš na mjestu pored kojeg smo prolazili buraz i ja na putu iz škole, razbili staklo sa nekakvom loptom na nekoj trgovini, koja danas više nije trgovina nego kafić. I vidim da sam bio u krivu kada sam mislio kako ja to mjesto ne volim, kako ne pripadam tamo, kako čudno, čovjek tek kada od nečega uzme odmak, vidi stvari jasnije. Tek sada vidim da sam otočko dijete, otočanin, neke stvari su, od nekih navika pa nadalje, zauvijek ostale u meni. Prenjeo sam ih na daleki sjever Hrvatske, a u biti sam duboko u sebi ostao otočanin. Tek sad vidim koliko volim ovo mjesto, otok, ljude malo manje ( u biti u globalu ne volim pretjerano ljude)....

Baš sam jučer sreo i neke ljude iz svog djetinjstva i mladosti, baku Mandu, koja valjda ima preko 100, još dok sam bio klinac je bila jako stara, pa lokalne galebove, koji nikako nisu više u naponu snage, neke ljude iz osnovne škole, prvog dečka u kojeg sam se zatelebao, danas je već pročelav i pomalo mi se čini živčan. Nakon 12 godina sam shvatio da u biti jako volim to mijesto iz kojega sam potekao. Otišao sam sa jedva napunjenih 18 godina i eto me nakon 12 godina. Volim i kuću u kojoj sam odrastao iako sam ju uvijek doživljavao kao neki zatvor. Iako nikada to sve nisam zvao domom, tek sada vidim da mi je to dom u koji ću se uvijek drago vračati. Baš čudno, da mi je trebalo 12 godina odmaka od svega, da vidim nešto što je i svakoj budali jasno.

Za sve one koji su već na moru, koji tek planiraju ići, jedna morska pjesma. Uživajte u ljetu i ljetovanju, život je samo jedan, barem ovaj koji sada živimo, treba iskoristiti svaki dan od njega i što je najbitnije ljudima koje volimo pokazati da su nam bitni. Jer možda baš sutra nećemo više biti ovdje.

Neda Iran, one life lost for a greater cause

Je današnji naslov jednog članka na koji sam nabasao na netu. I pitam se zašto, zašto smo takva odvratna vrsta.

“Nada Iran,” a young girl killed by security forces in Iran has become a martyr for the protesters who are still fronting the streets every day.

Footage of Neda, who has become know as Neda Iran (Neda is “voice” in the local language, hence the translation of roughly Voice of Iran) shows her on the street, bleeding and dying after appearing to have been shot by Iranian Government security forces. Her death has been widely reported and discussed on Iranian blogs, and is only this morning coming to the full attention of the West.

As the situation worsens in Iran, the sad truth is that Neda Iran wont be the last to fall in the valiant struggle for freedom.

Here’s the Neda Iran video. A strict warning: the Neda Iran video contains deeply disturbing images

Za nju i mnoge druge

(Ne)Romantika

Nekada davno bio sam patetično romantičan, ono dečko upozna dečka, pa izlaze, pa hodaju, pa proglase vezu, pa se poseksaju i žive sretno do kraja života. Uživao sam u tužnim srcedrapateljnim pjesmicama i isto takvim filmovima. I jednoga dana, negdje oko 16-e sam postao zagriženi anti romantičar. Valjda je to frustracija progovarala iz mene. Ljubavne pjesmice nisam mogao više čuti, na ljubavne, romantične filmove sam samo odmahivao rukom. Ali negdje duboko u meni je ostao čučati onaj naivni mali romantičar. Iako si to nikako nisam htio priznati.

Kada sam imao 20 godina i otišao volontirati u JAR, upoznao sam jednog Pakistanca po imenu Navim. Već pri samom predstavljanju, ja sam ostao kao zaleđen, bio sam baš kao mumija. Čovjek mi fino pružio ruku, a ja sam izustio nešto jako neartikulirano i po žureći se da se rukujemo, sapleo se o vlastite noge i pao koliko sam dug i širok. Navim je postao objekt svih mojih fantazija i svega što ide uz to. Bilo je očito da sam se zaljubio. Naravno, naivno sam mislio kako to nitko ne kuži, posebno ne on. Cijeli kamp, uključujući i djecu koja su bila već tinejđeri su itekako kužili, ali i oni mlađi. To mi je postalo jasno kada su se curice igrale sa barbikama i kenovima. I tako ja obilazim djecu i vidim kako se one igraju i vjenčavaju te barbike, u jednom trenu malena Kambođanka kaže kako se njen ken ne želi vjenčati sa barbikom jer njen ken (moje ime), voli kena Navima. Mislim da je suvišno ovdje reći da mi je bilo podne. Samo dva dana kasnije, obilazim dječake koji umjesto da su pisali zadaće naganjali su neku loptu i ja ih potjeram da je vrijeme za zadaću, a jedan mali Sudanac od 12 godina, sa kojim sam još uvijek u kontaktu, mi kaže, ne moramo, tvoj dečko nam dao slobodno. Kao u onim kretenskim filmovima, Navim je bio upravo iza mene. Usrao sam se od straha.

3 noći kasnije, sastanak osoblja, ja Navimu ne mogu pogledati oči, ne zbog srama, nego jer svaki pogled na njega napravi pravu malu oluju u mojoj glavi. Te večeri mi se vratila vjera u romantiku. Na kraju sastanka, mislim da su ostali dogovorno nas dvojicu zadužili da sve počistimo, samo da ostanemo sami i nas smo dvojica ostali sami. Iako Navimu, do prije mjesec dana, se nikada nisam otvoreno outao, ali znao sam da zna, ostali smo u kontaktu, kakvom takvom, povremenom jer je lutao po cijelom svijetu, jer se u Pakistan nije htio vračati. Te večeri Navim mi se tako slatko nasmiješio i poklonio mi ručno rađeno srce od slonovače sa posvetom na pakistanskom. Čar je bila u tome što nisam imao pojma što piše, a on mi nije htio otkriti.

Puno godina kasnije slučajno sam otkrio značenje te pjesmice, iako sa Navinom nikada ništa nije bilo osim prijateljstva dan danas imam to srce. U međuvremenu sam odrastao, uslijed mnogih razočaranja i svega pomalo, opet se počeo gubiti romantičar u meni. Pogodite što, opet se vratio, samo radi jedne pjesme koju mi je netko poslao. Rijeka snova Nene Belan. Baš čudno kako nas sitnice poput obične ljubavne pjesmice ili sitnog poklona, od prave osobe mogu podignuti da smo danima dobre volje. Iako pošiljatelj ove pjesmice je zbrkan kao i ja i ni sam ne zna što hoće, iako zna vrlo dobro da sam ja davno pao na njega i što želim, iako je to suprotno onome što on želi, ipak mi je dao neki znak pažnje zbog kojega sam ja bio sretan kao malo dijete. I opet mi se vratila vjera u romantiku i čovjeka kao čovjeka i neka nada da još uvijek ima ljudi kojima seks nije primaran i kojima je gušt neki oblik zavođenja kao neki ulet, umjesto onog a ili p? Seks tu i tu, tad i tad. Ili sam to ja opet samo naivan?

Nije da sam sada neki čistunac, nisam, smatram seks nečim prirodnim i normalnim, ali da moram mijenjati partnere kao čarape i ići u krevet sa bilo kim me baš i ne privlači. Nikada me nije. U biti ne mogu si zamisliti seks sa nekim za koga ne osjećam ništa, a tu su i neke druge stvari koje me koče. Malo sam introventiran i iskompleksiran svojim cjelokupnim izgledom jer sam kao dijete izgorio i imam posljedice eksplozije fosfora u lice dan danas. Mislim da sam i zato postao ogorčen tokom godina i izgubio vjeru u romantiku. Ali opet i da nisam, mislim da bih bio takav, ne mogu shvatiti ljude kojima je seks sa bilo kim i svako malo drugi partneri nešto normalno. Nekako mi je to isprazno. Ne vidim smisao u tome, osim one obične animalne seksualne zadovoljštine. Kako god ja sam sretan i biti ću još neko vrijeme dok me realnost ne opali po glavi, do tada po 150-put uživam u pjesmici koju sam dobio.