Mjesečina nad JAR-om

Ovo je jedna od mojih kratkih priča, inače pišem romane jer mi bolje leže, a ovo je nastalo jedne noći kada me mučila nesanica i imao sam nekih 20 godina i bio ljut na cijeli svijet jer sam taj dan saznao da moj prijatelj iz Sudana nije više među živima i u biti je to bilo pismo mome bratu i nažalost nije fikcija, kao većina mojih romana i priča. Zove se mjesečina nad JAR-om. 

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Mjesečina nad JAR-om

Nisam mislio da ću se ikada ovdje vratiti, opet u ovaj kamp, među ove ljude, doduše druga su to djeca, drugi volonteri, ali odgojitelji su isti, samo ja više nisam dijete, nego volonter, iako sam se zarekao da kada odrastem ovamo se ne vraćam, vratio sam se. Ne mogu spavati, ali nije zbog onoga što se desilo Kilij-u, djelomično je  zbog toga. Sjećam se kada sam prvi put došao ovdje, imao sam 12 godina, on je imao 14, brzo smo se sprijatelji. Dogovorili smo se kada navršimo 19 vraćamo se ovdje kao volonteri. Znao sam da nakon 16 više ne mogu doći ovdje do svoje 19-e, kada mogu samo kao volonter. Nisam ga vidio 5 godina. Tu večer kada smo se dogovorili da se vraćamo kao odrasli ljudi, mjesec je bio sjajan, osvjetljavao je cijeli kamp. Negdje daleko se čula rika nekih životinja koje su se vjerojatno potukle. JAR*, koliko god mrzim tu zemlju, toliko ju i volim i evo me ovdje, čekam njega. Samo on nikada više neće doći.  Njegov Sudan je u ratu, Kilija nitko nije vidio od njegove 16-e, kako je zadnji put bio ovdje, djeca iz Sudana pričaju grozne priče o stvarima koje se tamo dešavaju, mnogi odgojitelji i volonteri iz zapadnih zemalja im ne vjeruju, ja im vjerujem. I moja zemlja je u ratu bila do nedavno. 

Danas je stigao klinac od 13 godina, grozno izgleda, ne znam iz koje je zemlje točno, ali po boji kože mislim da je iz nekih arapskih zemalja i jezik vuče na arapski. Pitao sam Mauricijusa jeli acid, ima lice tipično za one kojima je acid bačen u lice.  Odgovorio mi je ljutito na francuskom da koji kurac mislim, da ga pogledam, da nije pitanje jeli acid nego zašto.  Nisam ni morao pitati, znam, ženskoj djeci i ženama se baca iz bilo kojeg razloga, nije ni bitan, muškoj i muškarcima se baca iz samo jednog jedinog razloga. Čudim se da su maloga uopće spasili. 

I ova noć će proći, kao i slijedeći dan, opet će sunce izaći pa zaći, mjesec se dići, zemlja se okrenuti, kroz vrata kampa će sutra uči neki novi Kili, još neko ispaćeno dijete iz okolnih zemalja na kojima se horda kretena iživljava u ime nečega. I nikada im neće biti dosta, neće im biti dosta što su ih unakazili za čitav život, napravili ožiljke i na tijelu i na duši. 

Ovdje mjesec sjaji puno jače nego kod kuće. Tko nije u JAR-u vidio mjesec i zalazak sunca ne zna što je propustio. Danas smo pisali Unicefu, bio je i misionar iz katoličke misije, malo mi je falilo da ga nekuda pošaljem kada je počeo djeci dijeliti brošure i pozivati ih u kapelicu na molitvu i srati kako im samo bog može dati sada snagu. Pitao sam ga di je bio njegov usrani bog kada im je acid bacan u lice, kada ih je zasula kiša bijelog fosfora. Poludio sam kada je arapsku djecu stao doslovno vuči za rukav i govoriti im da im je spas u Kristu, povikao sam na njega da su ta djeca muslimani i neka ih se okani. Najbolje je bilo kada je taj isti misionar izdvojio sudansku djecu po spolu, dječake od 12-16 koji su žrtve bacača acida nije htio blagosloviti i ispovjediti. Koje smeće. Zna vrlo dobro kao i ja zašto im je acid bačen, jer je neki kreten pomislio da dijete ima ženske manire ili se slučajno zagledalo u dječaka umjesto u curicu. Koje smeće, isti je kao i oni koji su im bacili acid u lice. 

I eto me opet tu, opet gledam kamp okupan mjesečinom, neumorno mjesec svijetli nad JAR-om koji čeka novu zoru da svane. Kamp Djeca vatre i dalje je ovdje, kao da se ništa nije promijenilo, a promijenilo se sve, samo je mjesečina nad JAR-om ostala ista, ispratiti će još mali milijon djece vatre kako su nas zvali, kako danas zovu neku novu djecu koja svaki dan pristižu iz cijeloga svijeta. I koja će se jednoga dana vratiti ovdje, baš kao što se i mi vraćamo. Budi mi dobar buraz, ovdje je sve ok, ovo je bila najbolja stvar koju sam napravio kada sam se vratio, mislim da ću se vratiti i slijedeće, za Kilija, doći ću umjesto njega. 

----------------------------------------------------------------------------------------------

*JAR - Južnoafrička republika